EkS-scena: jer se može

EkS-scena: jer se može

U tri godine dosljedna i promišljena djelovanja, EkS-scena uspostavila se kao najproduktivniji koproducent na hrvatskoj plesnoj sceni

Prije desetak godina, u razgovoru koji se vodio oko pokretanja nekoga plesnog projekta, a u tada za to nemogućim uvjetima, Mirna Žagar rekla je da se i dalje bavi tim poslom zato što joj nešto iznutra govori da se ipak može. Nedugo nakon toga iselila je HIPP iz ureda u Đorđićevoj i otišla tamo gdje to može postoji u nekoj konkretnijoj fromi: Vancouver, Kanada.

Godine 2004. u Zagrebu pratimo pogon WARP, seriju od sedam predstava, raspršenu po raznim mjestima po Zagrebu, koje se događaju tijekom pet vikenda u studenom i prosincu.

Pogon WARP čine predstave: Border-lines Nensi Lazić, Oprosti, sam malo Natalije Manojlović, Jutro Kristine Bajze, Maje Kovač, Marija Kovača i Sanje Tropp, RB: Lovers discourse i Private in Vitro grupe k. o., Kardioadapter Silvije Marchig te orangecut grupe OOUR, a sve njih povezuje činjenica da su nastale na osnovi radne platforme koju je uspostavila udruga EkS-scena, koja je ujedno organizator WARP-a. Iza pomalo zbunjujućega naziva radna platforma skriva se činjenica da je skupina mladih plesačica udruženih pod nazivom Eksperimentalna slobodna scena, došavši do prava uporabe prostora u CEKAO-u, otvorila taj prostor za svakoga. Tako u jednoj maloj i jednoj velikoj dvorani, koje su im na raspolaganju samo do 16 sati, osim dnevnoga treninga koji je isto tako otvoren za svakoga, prolazi gomila plesača i performera, izmjenjujući se svaka dva sata, koliko je dogovoreni termin za probe. Osim mladih i neafirmiranih, tamo se mogu sresti i oni s poduljim životopisima, koji bi trebali raditi u mnogo, mnogo sigurnijim uvjetima. Ekipa je EkS-scene, dakle, u prostor koji su dobili uz malo sreće i mnogo mladenačkog entuzijazma, pozvala cijelu plesnu scenu i jednostavno omogućila ljudima da rade.

Principi s kojima je EkS-scena krenula 2001. i koji su se tada činili kao utopija - otvorenost, suradnja, komunikacija, horizontalna odgovornost - ne samo da su zaživjeli nego su se pokazali uspješnima i produktivnima, kako u edukacijskom, tako u organizacijskom i produkcijskom aspektu. Ekipa EkS-scene zasigurno je mogla iskoristiti pravo prvenstva i zatvoriti prostor za samo određenu skupinu ljudi i uštedjeti si mnogo glavobolja oko organizacije. Mogli su isto tako zatvoriti treninge za određenu razinu iskustva i za određeni broj ljudi. Mogli su, a isto tako nisu, uspostaviti vertikalnu liniju odgovornosti, izglasati umjetničkoga voditelja i osloboditi se muka koje kolektivno odlučivanje donosi. No, svjesni važnosti koje ima razvijanje cjelokupne plesne scene, a ne samo vlastitih projekata, Eks-scena odvažila se na mnogo složeniju i zahtjevniju priču. U tri godine dosljedna i promišljena djelovanja, Eks-scena uspostavila se kao najproduktivniji koproducent na hrvatskoj plesnoj sceni.

PLESNI POGON

Pogon WARP, punim nazivom Večeri autorskih radova i performansa (na sreću) ne možemo nazvati festivalom upravo zato jer nema selekcije, a ni euforije koja prati festive seasons. WARP nije ni platforma novih radova, jer su neke od tih predstava već itekako poznate i priznate javnosti. Osim uloge koja je u programskoj knjižici objašnjena kao »pogon za prezentaciju autorskih radova, koji autorima želi pružiti uvjete za kontinuirani rad i afirmaciju, te maksimalno mobilizirati izvedbene prostore grada i stvoriti kritičniju masu educirane publike«, WARP bih nazvala prvom sustavno organiziranom minisezonom plesa u Hrvatskoj. Predstave se igraju redovito, neke su premijerne, a neke već viđene, neke eksperimentalne, različite su estetikama i formama, a zajednički im je nazivnik kvaliteta i zanimljivost. Time WARP ozbiljno nalikuje na program strukturiranoga plesnog centra, a uz malo potpore, čini se kako bi WARP mogao zaživjeti tijekom cijele godine, a EkS-scena bi bez problema mogla puniti gledališta plesnih prostora (kada bi ih bilo) cijele Hrvatske.

Dok prostor Kina Lika zjapi prazan blokiran hrvatskom birokracijom, a na sceni se još polemizira oko toga smije li ili ne biti nasilja tijekom kreativnoga procesa, EkS-scena pokrenula je stvar i omogućila kreiranje predstava koje plijene pozornost gledatelja i medija, prolaze na selekcijama međunarodnih festivala, a time polako mijenjaju lice cijele Hrvatske plesnoizvođačke scene.

I, za kraj, citiram plesačicu Zrinku Lukčec, koja je u intervjuu za »Kretanja« izjavila: »Mlađoj generaciji koja sada dolazi najviše zavidim što ne moraju prolaziti zastarjele načine vježbanja. Velika je dragocjenost da danas plesači od početka kreću u svoje tijelo na ispravan način. Ljudi koji počinju s release tehnikama ili improvizacijama, i u tijelu i u glavi mnogo su slobodniji i ne moraju se boriti s vrijednostima 19. stoljeća.« Plesači EkS-scene zaista su najbolji dokaz ove teze. Nove plesne i tjelesne prakse koje u temelju imaju principe inkluzivnosti, prihvaćanja, komunikacije i međusobne potpore nisu samo novi načini plesanja rezervirani za znalce unutar četiri zida dvorane. Na taj način educirani i senzibilizirani ljudi zaista kreiraju nove načine organiziranja, nove načine odlučivanja, a time i nove načine postojanja u društvu. Tako je EkS-scena pronašla formu i strategiju da se vizionarsko može se Mirne Žagar pretvori u zbilju.

Koordinacijski tim Eks-scene čine: Selma Banich, Sandra Banić, Silvia Marchig, Maja Marijančić, Željka Sančanin, Zrinka Užbinec i Petra Zanki.

Iva Nerina Sibila