Dva iskoraka

Dva iskoraka

Dvije su predstave (Ivanov i Helverova noć) iskočile iz programa, naoko različite, ali u biti slično određene: jaka redateljska ličnost vrlo jasna i snažna koncepta, pri čemu upravo poštujući ostale elemente predstave - pisca, glumca, a i publiku - redatelj stvara samosvojnu i cjelovitu predstavu. To naoko izgleda kao jednostavna temeljna definicija redateljskoga posla i predstave, ali je valja istaknuti upravo zato jer se ne može tako često susresti na kazališnim daskama

Tragični događaji opsade grada Sarajeva učinili su MESS izvankazališnim fenomenom, jer je festival uspio preživjeti zajedno sa svojim građanima tisuću dana potpune blokade i danonoćnih napada. Od malih i eksperimentalnih scena s kojima je krenuo prije 44 godine sarajevski se festival razvio do velikoga međunarodnog festivala na koji njegov voditelj Dino Mustafić dovodi predstave najrazličitijih veličina, žanrova i estetika. Ove godine u četrnaest dana (17-31. listopada) kao član žirija vidjela sam šesnaest predstava u rasponu od protesnoga političkog performansa (Priča Ronalda, klauna McDonalda, španjolskoga redatelja Garcije u kojoj se nabacuje hranom, polijeva, pljuje, skida i provocira na ostale uobičajene načine) do redateljskih in imena europskoga kazališta (Korušunovas - Litva, Ginkas - Rusija, Ascher - Mađarska, Zholdak - Ukrajina) ili nama zemljopisno bližih poput Jovanovića, Pandura, Pašovića. U programu su ponuđene od naoko glumački dominantnih predstava (Moliere - još jedan život u izvedbi Jugoslavenskog dramskog pozorišta i režiji Dušana Jovanovića ili Helverova noćIngmara Villqista u režiji Dine Mustafića i produkciji sarajevskog Kamernog teatra) preko epskoga turskog Gilgameša, koji uredno teatralizira mit do dječje lutkarske predstave iz Egipta dovedene u želji da se s vremenom pokrene i dječja sekcija MESS-a.

poniŠtavanje teksta konceptom

Dvije su predstave (Ivanov i Helverova noć) iskočile iz programa, naoko različite, ali u biti slično određene: jaka redateljska ličnost vrlo jasna i snažna koncepta, pri čemu upravo poštujući ostale elemente predstave - pisca, glumca, a i publiku - redatelj stvara samosvojnu i cjelovitu predstavu. To naoko izgleda kao jednostavna temeljna definicija redateljskoga posla i predstave, ali je valja istaknuti upravo zato jer se ne može tako često susresti na kazališnim daskama. Većina razvikanih redateljskih europskih imena, istina, razvija jake redateljske koncepte, ali najčešće bez ikakva obzira prema piscu - poništavajući tekst svojim vizijama ili nategnutim metaforama, ili uzimajući poznata imena svjetske klasike kao izgovor komunikacije s gledateljima, a zapravo gradeći neki svoj, u sebi zatvoren, svijet. To je slučaj sa Zholdakovom režijom Shakespeareva Hamleta, nazvanom Hamlet. Snovi o kojoj je Vijenac pisao u povodu gostovanja na zagrebačkom Festivalu svjetskog kazališta, ali i Pandurovom režijom Braće Karamazovih pod naslovom Sto minuta koja je napravljena kao neka vrst sado-mazo peep showa u kojem se ljudi skidaju na sceni, viču jedan na drugoga ili u prazno i mrko gledaju u publiku pod pritiskom egzistencijalnih, religioznih i filozofskih nedoumica (to sad ja značenjski komuniciram s klasičnim likovima, a ne s predstavom), a oca Karamazova glumi žena. Mudro objašnjenje reklo bi da se tako poništava spolna razlikovnost, da je otac ujedno i majka, a o Edipu da i ne govorimo, ali čini mi se da je glavni razlog u tome da i ona može razgoliti grudi prije negoli je zatuku.

Čak je i Koršunovasova režija Romea i Julije upala u zamku poništavanja teksta konceptom. Krenuo je od zanimljive ideje da se radnja smjesti u kuhinje dviju picerija koje su - zbog bučnosti, strasti i temperamenta njihovih vlasnika - mogle biti zanimljivo poprište tragedije velikih strasti i promjenjivih raspoloženja, što je i najavila odlična početna scena borbe oko toga čije je tijesto bolje. Poslije je lagano gubio osobine Talijana od kojih je krenuo pa je koncept počeo raditi protiv teksta postavši sam sebi svrhom (kako će riješiti da kuhinjski elementi zaigraju kao rekviziti predstave - vilice kao cvijeće na grobu). Tako da njegov Majstor i Margarita ipak ostaje kao najzanimljivija vizija i literature i totalitarnog društva.

JAKA VIZUALNOST

Sve spomenute predstave nose jaku vizualnost, koja na trenutke može zatraviti, ali koja ipak ne stvara cjelovitu predstavu. A upravo su to dvije najnagrađivanije predstave uspjele postići. Čehovljev Ivanov u režiji poznatoga Tamaša Aschera u izvedbi mađarskoga Joszefa Katona (hrvatska publika vidjela je njegovu režiju Schwabovih Predsjednica na festivalu u Rijeci) dobio je nagradu za režiju i predstavu u cjelini. Čehov je svoja djela smatrao komedijama, ali je Stanslavski plakao dok ih je čitao i poslije priču odveo u sasvim drugom smjeru, koji redatelji najčešće slijede. Trudeći se da naprave sjetnu i ozbiljnu predstavu o dosadi vrlo često upadaju u dosadu ili u nasilne koncepte nad kojima bi Čehov sigurno zaplakao. Gledajući Ascherova Ivanova sigurno bi uživao. Iako je radnja prema vizualnom kodu predstave smještena u šezdesete, redatelj konceptom nije razorio tekst ili igrao protiv njega. Upravo slijedeći piščeve intencije Ascher je stvorio dinamičnu, zanimljivu i samosvojnu predstavu, u kojoj je vrlo suptilno balansirao između tragičnog i komičnog, tako da smo se sve vrijeme smijali situacijama u koje likovi upadaju, ali istovremeno bili svjesni tragičnosti suvišnih ljudi i zarobljenosti u zatvoreni krug života (u provinciji?).

Predstava je igrana na zeničkoj pozornici, koja ima jedan od najširih portala u bivšoj Jugoslaviji, a čitava je scena bila jedna prostorija omeđena vratima. Iako se kroz njih neprestano ulazilo i izlazilo, stvoren je dojam zatvorenosti u tom kružnom prostoru. Scena je istovremeno imala i veliki prazan prostor i hrpu pokućstva u dubini koji je u početku glumio zapušteno imanje Ivanova, a poslije je kod obitelji Lebedjevih rabljen za prijem ili svadbu. Tako je Ascher održao lekciju dramaturške funkcionalnosti uporabe stvari i scenografije, ali je ujedno potencirao osjećaj zarobljenosti likova. I dok se drugi veliki redatelji-vizionari uglavnom koriste glumcima za kreiranje vlastitih vizija ne ostavljajući im prostor prave glumačke ekspresije (poznata je redateljska uputa idi s ove strane scene na onu drugu i nemoj mi glumiti), Ascher je uspio dobiti kreativnost uzajamne igre čitavog ansambla istovremeno otvorivši prostor glumačke igre za svaku pojedinu rolu. I to ne samo one glavne uloge (odličan Fekete Erno kao Ivanov, njegova žena ili Lebedejevi), nego je i svaki glumac na sceni u tzv. sporednoj, maloj ili čak poslužiteljskoj ulozi (poput slugu koje poslužuju bez izgovorene replike) dobio mogućnost kreiranja glumačke minijature. U sceni zabave sluga će uvijek izaći kroz neka vrata kojima će pogurati gosta koji ionako izgubljeno stoji, a u sceni najveće tragedije raspada svatova najstariji će sluga vrlo usredotočeno mijenjati žarulje dok gosti zaleđeni stoje i čekaju da prođe.

ODLIČAN DOMAĆINOV RAD

Iako poštujem moralnost odluke Dine Mustafića kao voditelja festivala, da svoje predstave isključi iz kategorije nagrada za režiju i za predstavu u cjelini, ovaj put bilo mi je žao jer je upravo on napravio odličan posao u Helverovoj noći, to više što se u takvu tipu predstava - u kojima zabljesne jaka priča i glumci - redateljski posao često zaboravlja. A činjenica jest da je taj isti tekst neslavno prošao u Beogradu. Koketirajući s modom nove europske drame je Poljak Swierszcz ne samo uzeo pseudonim skandinavskoga prizvuka (Ingmar Villqist), jer to bolje prolazi, nego je, u skladu s nepostojanjem društva i definiranja likova u najpoznatijim predstavnicima trenda, radnju o ženi koja odgaja retardirana mladića stavio u neutralni prostor i vrijeme. Ali redatelj je odlično precizirao mjesto događanja drame - nacističke tridesete - čime je popunio praznine u priči i pojačao mogućnost komunikacije s publikom koja prepoznaje situaciju i prenosi je na svoje strahove. Pričajući priču otvorio je i prostor za glumce, koji su napravili iznimne kreacije - Mirjana Karanović i Ervin Bravo (oboje nagrađeni nagradama za glumu). Ne upadajući u patetiku ili karikaturu koju tekst nudi (tragična priča ženina života, retardiranost mladića) to dvoje glumaca virtuozno vodi igru od pola smijeha (kad mladić ulazi u podrumski stan i maše nacističkom zastavicom sav ponosan da ju je upravo dobio na mitingu), do pola suza (kada žena u bezizlaznoj situaciji vodi mladića u konačno smirenje), od pola čistih emocija do pola intelektualističke poruke.

Mustafić je režirao i dojmljivu festivalsku premijeru (izvan konkurencije za bilo kakvu nagradu, a s glumačkom ekipom u kojoj su glumila i dva hrvatska glumca - Dejan Aćimović i Lucija Šerbedžija) Adama Geista njemačke autorice Dee Loher (nadahnut hrvatskim prijevodom iz antologije njemačke drame). Komad o čovjeku koji traži ljubav, a sije smrt, Mustafić je postavio u vijećnici spaljenoj srpskim granatama kao crni moralitet potrage duše koja na kraju ne nalazi ni spas ni razumijevanje, impresivno iskoristivši prostor koncentričnih krugova - koji su se u širini holu vijećnice i dizali u visinu sve do vrha kupole.

MAESTRALNI POVRATAK

S ulogom Moli#rea u predstavi Moli#re - još jedan život (napravljenoj po Bulgakovu s doradama redatelja D. Jovanovića, koja dijeli nagradu publike zajedno s Helverovom noći) Miki Manojlović vratio se na kazališnu scenu nakon dvanaest godina izostanka iz prosvjeda. I to maestralno, noseći predstavu svojom kreacijom, za koju je i nagrađen iako je čitava glumačka družina (naročito Bogdan Diklić kao sluga Buton, Mirjana Karanović kao starija i Radmila Tomović kao mlada Bejart) odlično napravila svoj posao pokazujući istovremeno i sjaj, i magiju, i muke, i bijedu glumačkog poziva, u zavisnosti o vlasti, novcu, publici, okolnostima... Dok je taj dio predstave rađen iz glumačkog i redateljskog prepoznavanja situacije, dio koji je trebao prikazati dvor (dakle onoga tko određuje glumčevu sudbinu) ostao je na razini maštovite ilustracije propustivši definirati tko je dvor današnjim umjetnicima (u Bulgakova to je bio Staljin, koji se vrlo lako uspio prepoznati, što je piscu donijelo velikih problema).

Vrlo su zanimljivi bili i engleski glumci kazališta Gecko, koji su predstavu Taylorove lutke napravili na ekspresiji glumačke igre na rubu performansa, cirkusa i estrade (jedan je radio s poznatom grupom La Guarda). Nagrađeni su jer su glumačkoj virtuoznosti uspjeli dati dramaturški zaokruženu priču o dječaku koji se igra sa svojim lutkama i pritom proizlazi kroz sve muške snove, frustracije i nadanja izazivajući u publici nježnost, razumijevanje i smijeh.

Posebnu pozornost (i nagradu) izazvao je i vizualni identitet predstave Snovi izgnanstva u režiji Kama Ginkasa, koji je uspio teatralizirati Chagallove motive radosnom igrom mladog ansambla Moskovskog teatra mladih. Unatoč stvaranju nekih antologijskih scena, na primjer spaljivanja filma, u kojoj kulminira povezivanje kulture židovskog naroda i njegove tragične sudbine, predstavi nedostaje pisac koji bi dramaturšku liniju vodio jasnije, čišće i sažetije. No, neuzimanje pisca za taj projekt samo je još jedan dokaz da je čitav trend nove europske drame i potrage za dramskim piscem završio, a europski redatelji žele ponovo potpunu dominaciju u kazalištu, javno izjavljujući da dobrih pisaca nema. To je Haris Pašović, jedan od važnijih redatelja na prostoru bivše Jugoslavije, doslovno rekao na okruglom stolu u povodu vlastite predstave Pobuna u narodnom pozorištu (u izvedbi sarajevskog Narodnog pozorišta sa petnaest mladih glumaca predanih u prikazivanju zamišljenoga bosanskog reality showa - programa u kojem natjecatelji plešu do ispadanja, a voditelji pokušavaju stvoriti zanimljivu atmosferu), za koju je sam napisao tekst postavši tako, osim spomenutoga Villqista, jedini suvremeni pisac na festivalu.

No, upravo zbog imanentne potrebe kazališta za pričom i njegovanjem pisca, a naročito domaćeg, nagrada za mladog redatelja dodijeljena je Lajli Kaikčiji. Ona je praizvedbu Muratbegovićeve ekspresionističke drame Pomrčina krvi vrlo aktualne teme - rat koji uništava muškarca do te mjere da on na kraju razori vlastitu obitelj sve do ubojstva rođena djeteta - odabrala i režirala u Zeničkom kazalištu u povodu proslave 150 godina bošnjačke drame. Iako klasik (autor drame po kojoj je nastao libreto za hrvatsku operu Morana Jakova Gotovca), jedan od najcjenjenijih intendanata narodnoga kazališta, intelektualac, Muratbegović, kao i ostali i mrtvi i živi bosanski pisci, muku muči s funkcijom proroka u vlastitoj zemlji, a mlada redateljica napravila je vrlo čistu i dojmljivu predstavu, svu (i glumački, i vizualno, i dramaturški) u ekspresionističkom kôdu, sa dvoje mladih darovitih glumaca poznatih i hrvatskoj publici (Dženita Imamović kao žena i Robert Krajnovć kao demon rata), jer su nekoliko godina sudjelovali u dramskoj koloniji Hrvatskog centra ITI.

Sanja Nikčević