Crta

Prozac: Petar Babić

Crta

Petar Babić (1974, Koprivnica). Diplomirao kroatistiku na FF u Zagrebu. Objavio knjigu Abecedarij (Naklada MD, 1997) i novine »Babylondon« (MH - Križevci, 2001). Priče objavljivao u raznim časopisima (»Republika«, »Večernji list«, »Vijenac«, »Quorum«), dobitnik nagrade Književni krug - Karlovac, uvršten u pregled književnosti devedesetih (Igor Štiks, Dalibor Šimpraga: 22 u hladu).

Radi kao nastavnik i organizator književnih susreta u Križevcima.

894. Sofija G. 551,5 bodova

895. Milena M. 551,5 bodova

896. Josipa M. 551,5 bodova

897. Franjo Petrić 551,4 bodova

898. Gordana J. 551,4 bodova

899. Miroslava K. 551,4 bodova 900. Janica K. 551,4 bodova

(...)

- Pet tisuća?

Suze.

- Deset?

Jesam li ja uopće filozof, posumnja broj 897, u ruci omotnica.

- Dvadeset.

(...)

Broj 897 ne razumije, ispod crte je, guraju ga znojni odlikaši. Čeka ga civilna vojska, balovi umirovljenika i austrougarska gruntovnica, glava mu gori u trudovima, viče:

- Sofijaaa raađaam!

Gimnazijalci nasrću, nose ga, nigdje riječi utjehe. Broj 897 ne razumije, ispod crte je, nije brucoš, a učio je. Camus, samoubojstvo je jedino pitanje mudroslovlja, za čovječice dilema da li zatrudnjeti. Miluje 897 kozju bradicu puštanu još od proljeća, stoji i gleda sretnike, budući filozofi prave listu repera za brucošijadu. Tješi se 897 da je sve ovo oko njega neka administrativna greška ili barem dekanova zavjera. Stoji 897 kod internetskog kioska i s nemjerljivim prezirom surfa u potrazi za neotkrivenim svjetovima, za slobodom bitka, pa da vidimo kome majka crnu vunu prede, u koje će još danas pobjeći, makar kao dubrovački gusar otečenih usta preživljavao na crvljivim dvopecima punjenim mišjim izmetom i goveđim kožama s jarbola. Zvjezdana noć što ga čeka na povratku kući i očev gnjev koji ne može izdahnuti tjerat će ga da i dalje subotom navečer mota jointove u parku, glumi net-inženjera, mantra šezdesetosmaške hitove, spreman proliti krv za Revoluciju, za prava životinja, homoseksualaca i Iran.

Ali ja ne želim preležati ovaj osjećaj promašenosti, oprostiti se od cjeline mozaika, izgubiti onu svetu uzvišenost iz lektirnih knjiga, nevin pogled, sjaj čela, um koji kao dadaistički mehanizam na traci proizvodi uvrnute kalupe. Lako je čekati u redu u dućanu, sudu, zavodu, stupati u koloni, školskoj, vojnoj, pogrebnoj, očiju uprtih u virtualnog vladara koji svakom osigurava komad plastike za identifikaciju, hranu, vodu, svjetlo, razgovor. Moj se dom ne otplaćuje kreditima i ne podliježe hipotekama, ja se ne odričem časti obiteljskog mača. Muškarac sam i ne trebam odvjetnika, policiju, birokraciju, u meni plamti ritam zvjezdanih bubnjeva, sloboda vriskaaaa pred kojim drhte podzemljari i dugouhi vilenjaci. Ni bračna družica neće igrom sjene iz mene iscijediti platonske dječje snove i psalme preobraćenih heretika.

Sretno se maturiralo, upisalo željeni fakultet, steklo mudrost za posao bez žuljeva - većina ionako cijeli život trči za sobom, hodočasti sajmove, sinestare i stadione, suludo vjerujući da će jednom živjeti svoje nepromjenjivo idealno ja.

Djevojka pod 897 vrišti, prošla je, iz majice joj ispada dojka. Prokrvarile oči broju 897, nikada neću biti intelektualac europskoga kalibra, zagrize joj uho.

- Sofijaaaea...

Urla broj 897, gaze mu po prstima. Iz osvete, umjesto indeksa na referadi je predao čizme i čarape.

- Sofija! Poludio sam! Sofijaaaea...

Gaze ga, stišću, dašću u vrat. Zaurla broj 897, razbija bocu - bljeska staklo. Kraljevo se premješta po auli, ostavlja krvav trag. Broj 897 opet viče, nešto traži, okreću ga, guraju. Između krikova, čuje se, Broj pita gdje je Čovjek? Nema odgovora, opet bljeska staklo, lete papiri, skripta, fascikli. Kiši 897 slanim suzama Mrtvog mora, u plamenu groznice slavi obećani život: objavu Sunca nad Dalmacijom, vidi se nad cetinskom klisurom, sjedi pod murvom kao Budha, doručkuje na kamenom ručniku umiren jazz-cvrkutom i mirisima levande, maslina, makije. Okružen je učenicima, apostolima, u krilu mu žena sklopljenih vjeđa, blažena kao djevica, cjeliva ruke i pripovijeda o čudima iza sedam mora.

Broj 897 ugrabljen od razularene mase gubi svijest, i dok pada širi ruke, ponire u naručje Gundulićeva sna, dok mu na usnama kao mošt vrije pitanje za Prijamni dan:

U pakao se dospijeva:

a) Odlukom Suda,

b) Vlastitom voljom,

c) Slučajno,

d) Svjedočenjem roditelja, djece, žene i bližnjih,

e) Nema pakla.

Zaokruži točan odgovor.

- Be jee! Sofijaaa beee je! - zaurla još jednom 897, a onda puče bradom o hladan mramor, i krv se razli aulom kao izduh iz kitova štrcala. Must the show go on, stariji studenti potpisuju peticije protiv dekana, rektora, Predsjednika; savjesne kolegice na ispitima dokazuju trudnoću, pokazuju pupak, uprta pogleda dr je bez. gledišta

Epilog: Broj 897 preko ljeta odlazi kao sezonski radnik konobariti u dubrovačke hotele. Dolje za otvaranja Igara pukim slučajem poslužuje uvaženoga holivudskog redatelja S. S. (76). Ovaj mu, oduševljen stasom i glasom broja 897, nudi ulogu u novom filmu, što pripiti 897 s gnušanjem odbija. Ne može se glumiti grešnog Saula: Dubrovnik / dalek i sam / nikada neću stići na Dubrovačke ljetne igre.