C’est la vie

C’est la vie

Glazbu filma Loš odgoj, kao i u Almodovarovu prethodnom filmu, Pričaj s njom, potpisuje Alberto Iglesias. Ovaj je put partitura naoko vezanija uz klasični glazbeni izraz (vješta uporaba orkestralnih, ponajprije gudačkih i drvenih puhačkih boja jedan je razlog usporedbe sa scenografskim šarenilom), ali se duboko u njoj, iznutra, osjeća prisutnost španjolskoga folklora. Gitara, koja je dominirala partiturom Pričaj s njom, samo povremeno boji filmsku sliku. Vjerojatno je najdojmljivija u sceni u kojoj svećenik sviranjem na instrumentu prati pjevanje štićenika. Divan dječački glas izvodi španjolsku verziju Moon River, a čut ćemo ga i kada pred svećeničkim skupom pjeva Torna A Surriento. Onaj tko se ne zaljubi u dječaka, zaljubit će se u njegov pjev.

ZWIEBELFORM

A na toj razini započinje i slojevanje priče koja unutar svoje Zwiebelform neprestano nudi nova otkrića, mudrosti i prokletstva života i sudbine. Utapajući glas u dječački zbor presvetog Kyrie eleison, Iglesias opisuje prošlost kao sadašnjost, ali i mjesto gdje prestaje svaka svetost: zaljubljivanje dječaka u dječaka samo je nastavak nimalo svete svećeničke strasti koju je otkrio sasvim nevini Moon River. Kyrie je izveden bogato: čovjek ne bi vjerovao koliko posebno zvuči običan glasovir kada se stopi s nevinim svjetlom dječačkih glasova! A to je ujedno početak kraja. Glazba tipski slična Kyrieu (podsjetnik daje ponovljena boja dječačkoga zbora) pratit će smrt ljubljenoga.

U tom dijelu filma počinje usložnjavanje. Više se ne pitamo tko je lik koji prvi upoznajemo, Enrique, jer njegova je početna mistika (opisana sabranom, tonalitetnom gudačkom glazbom) prešla u otkrića željne istražiteljske pothvate (klarinet i gudačka pratnja na trenutak podsjećaju na zvučanje partitura Brune Bjelinskog). Istražitelj nam postaje koliko-toliko blizak, a mističnim postaje njegov predmet istraživanja - mladić koji zamjenjuje ljubljenoga toliko da se s njim poistovjećuje. Povezivanje priče s filmom koji se upravo snima te s glumačkom profesijom koja lažno utjelovljuje stvarne živote gotovo uopće ne dobiva pomoć zvuka. Naime, filmska se glazba (kao izraz nerealnog, emotivnog ili prošlog) izmjenjuje sa zvukovima koji ne dopuštaju da bilo što irealno remeti njihovu opipljivost (škripanje drvenoga poda u Zaharinom stanu jednako je važno na filmskom soundtracku kao i Iglesiasova glazba). Pojavljujući se gotovo u pravilnim razmacima između realnih zvukova, glazba se sve više zgušnjava poprimajući izgled oštro hermanovske, ali i još suvremenije filmske glazbe - one, koja je predstavljena uz šarenilo filmske špice.

Možda je uvod u film mogao navesti na propitivanje o najavi mogućega horor-žanra, ali se gudačka zvučna svestranost zajedno s gustoćom akorada jednostavno stopila s šarenilom boja. Na početku nije bilo vremena za propitivanje. A na kraju, zbog zatravljenosti i fascinacijom lošim odgojem, drogama, muškim seksom i raznim opsesijama, propitivanje postaje bespredmetno. C’est la vie...

Irena Paulus