Caineov znak

Caineov znak

Ostatak filmske cjeline teško se može mjereiti s dosegom Caineova postignuća, premda je u najmanju ruku korektan. Jewisonova je režija staromodna, ali danas je to čak osvježenje

Negdje uoči raspleta Presude, 24. igranog filma Normana Jewisona, starac kleči pred svećenikom i gorko plače. Taj je starac Pierre Brossard (Michael Caine), negdašnji pripadnik višijevske milicije, suodgovoran za jedan od mnogih pokolja s kraja Drugoga svjetskog rata, brojčano malih, ali pogolemih za one koji su u njima sudjelovali. Svećenik pripada jednom od onih malih viteških redova unutar Katoličke crkve, kojima je čuvanje svojih bitnije od ekumenizma. Vitezovi pružaju utočište Brossardu, koji se našao na udaru s dviju strana: za petama mu je francuska istraga, ali bi mu glave prije mogli doći zagonetni židovski komandosi, koji su mu prvi ušli u trag. Brossard je svjestan da im neće još dugo moći bježati.

I tako sad Brossard plače. Štošta je utkano u taj plač. Čista nagonska strepnja za vlastiti život; gotovo senilno traženje utjehe od Crkve, spasiteljice i odrešiteljice grijeha; prkos čovjeka koji je u teškim vremenima stao na stranu koja mu se učinila dobrom, pa sad ne vidi zašto bi ga taj grijeh trebao pratiti i pola stoljeća poslije; i malo, malo kajanja, u dubini duše. To kajanje Brossard ne želi priznati ni samu sebi. Točno, okolnosti su ga nagnale na prisjećanje i suočenje sa smrtnim grijehom, koji je već toliko godina uspješno zaboravljao. Pa ako je Brossard možda i sposoban za iskreno pokajanje, emocija koju njegov plač nosi prije je bijes - bijes čovjeka koji se ne želi pokajati zato što to od njega traže tako neumoljive okolnosti. Ako bi se kajao, kajao bi se na vlastiti način, kao duboko religiozan čovjek. Ne ovako, ne ovako.

Ali Caineov Brossard jasniji je nama nego samu sebi. Njegova je religioznost čisto traženje utjehe: ona ni u jednom trenutku ne prelazi u istinsku krizu vjere. Brossard možda nasušno ovisi o trojstvu mise, pričesti i ispovijedi, ali mea culpa, mea maxima culpa za njega su riječi nakon kojih nema posljedica. On je priprost čovjek, koji nikad nije znao postupiti bolje od povjeravanja svojih moralnih odluka institucijama.

Tako nijansiran portret maloga čovjeka - malog po dosezima svojih shvaćanja, ali i malog zbog svoje sitne, sitne duše - rijetko se vidi u današnjim filmovima, a još rjeđe u prikazima ratnih zločinaca: najjezivija osobina ljudi odgovornih za zlodjela često je upravo njihovo posvemašnje mediokritetstvo. Nije ovo Olivier iz Maratonca. Brossard je stara budala, pokvarena i ustrašena, posve prepoznatljiva - i ljudska. Caine, koji je karijeru izgradio na ulogama hladnokrvnih likova većih od života, upravo je maestralan u portretu čovjeka obilježena Kajinovim znakom samo zato što je od života bio manji.

Ostatak filmske cjeline teško se može mjeriti s dosegom Caineova postignuća, premda je u najmanju ruku korektan. Jewisonova je režija staromodna - film se zbiva 1992, a uprizoren je poput inteligentnih trilera desetljećima starijih od te godine - ali danas je to čak osvježenje: pitka naracija znak je većeg umijeća od baratanja pomodnim kerefekama. Dramaturgija Ronalda Harwooda prilično je kongenijalna predlošku Briana Moorea, pisca Strgnute zavjese i Crne odore, koji je uvijek znao spojiti formu trilera s lucidnim zapažanjima o biti vjere. Uz kompetentan ostatak glumačkog ansambla i blago polemički ton (ako se sjetimo Miterrandove višijevske prošlosti), Presuda je film potjere s razmjerno malom količinom dinamičke uzbudljivosti, ali s brojnim odjecima u cijelom podžanru filmova koji s distance progovaraju o ratnim zločinima - o krizi savjesti, ali i o razmeđama religioznosti i vjere.

Vladimir C. Sever