Bijeg u prostor

Bijeg u prostor

Muzej arhitekture u sklopu Pinakoteke moderne umjetnosti pokazuje se jednim od njezinih najaktivnijih prostora, koji stalnim promjenama postava i različitim sadržajima najbolje opravdava svoje ime muzeja moderne umjetnosti. U građevini koja impresivno djeluje na posjetioca u ulaznoj rotondi, dok su izložbeni prostori maksimalno podređeni funkciji izlaganja, te uz iznimno osvjetljenje, kustosi Muzeja arhitekture povezuju najrazličitije izložbene koncepte

U Muzeju arhitekture TU München, dijelu Pinakoteke moderne umjetnosti (Pinakothek der Moderne), u tijeku je izložba Architektur als Bild und Bühne (Arhitektura kao slika i pozornica). Izložene su arhitektonske grafike i crteži iz zbirke radionice Galli-Bibiena, jedne od najpoznatijih i najproduktivnijih umjetničkih obiteljskih radionica, poznatih po kazališnim scenografijama i dekoracijama, koje su izrađivali na području čitave Europe. Izložba obuhvaća samo manji dio grafika iz zbirke, samo djela koja su, kako stoji i u podnaslovu izložbe, »crteži nasljednika i suradnika Bramantea i Michelangela«. Zanimljiva je i sama povijest zbirke: formirana je u 16. stoljeću u Parmi, oko djela tri najvažnija umjetnika: Simonea Moske Moschina, Raffaella da Montelupa i Aristotelea da Sangalla, koja čine jezgru kasnije zbirke, a upravo su oni bili suradnici ili učenici dva velikana arhitekture, odnosno njihovih učenika. Grafička zbirka bila je čuvana u Parmi te je tako i došla u posjed radionice Galli-Bibiena, koji je odnose u srednju Europu. Čuvala se u Beču na habsburškom dvoru do odlaska Galli-Bibiena u Mannheim 1717, a tamo je i službeno osnovana 1748. grafička zbirka, vjerojatno kao teoretski temelj za osnivanje umjetničke akademije. Pred ratnom opasnošću Napoleonovih osvajanja zbirka je prenesena u München, gdje se od tada čuva kao dio Staatliche Graphische Sammlung, danas također u Pinakothek der Moderne. Ukupno je sadržavala sedam knjiga folijanata, sa više od tisuću crteža, no danas su sačuvane samo tri knjige, dok je ostatak uništen u bombardiranju Münchena 1944.

RAD I INTERESI UNUTAR RADIONICE

Kako naglašava autor izložbe Kurt Zeitler, ovdje je izložena samo kasnorenesansna osnova zbirke, koja ilustrira način rada i interese unutar radionice, dok su u ulaznom dijelu izložena i djela obitelji Galli-Bibiena, koja razumljivo čine i najveći dio zbirke. Uz djela već spomenutih autora Simonea Moske Moschina, Raffaella da Montelupa i Aristotelea da Sangalla, izložena su i anonimna djela, čime je dan potpuni uvid u način rada unutar radionice. Zbirka je trajno i sustavno nadograđivana tijekom stoljeća, pri čemu se kao zajednička nit svim djelima provlači interes za scenografskim i perspektivnim prikazima, naglašenom aksijalnosti crteža spojenom s frontalnom preciznošću, koji naposljetku kulminiraju u raskošnim scenografijama 18. stoljeća u djelima same obitelji Galli-Bibiena. Posebna pažnja pridavana je i umjetničkoj vrijednosti crteža.

Suradnja s Michelangelom bitno je odredila djelo Aristotelea da Sangalla, što se osjeća i na izloženim crtežima Michelangelovih projekata za pročelje crkve San Lorenzo u Firenci, te Medičejskih grobnica. Neposredan utjecaj Michelangelove skulpture vidljiv je i na njegovim crtežima i projektima grobnica. Posebno mjesto zauzima tema koja će se uvijek provlačiti zbirkom - tema sakralne građevine kružnog odnosno središnjega tlocrta, odnosno Tempietto. Uz varijacije unutrašnjosti Panteona nepoznatog autora, izložena je i slobodna varijacija po Peruginovoj slici Zaruke Bogorodice, kružni hram s pozadine slike prikazan je pogođen munjom. Projekti Aristotelea da Sangalla za Tempietto pokazuju nam da je prije riječ o fantastičnoj arhitekturi, čistoj dekoraciji, a ne arhitektonskom planu, što će biti karakteristika i ove radionice, odnosno zbirke.

Osobito su brojne grafike i crteži s motivima sakralne arhitekture, među kojima je i prikaz najvažnijega pothvata vremena, različite varijante pročelja crkve Sv. Petra sa zvonicima. Uz dokumentarističke grafike idejnih rješenja stoje i maniristički pretrpani fantastični zvonici S. M. Moschina, koji se mogu zamisliti ostvareni samo kao kazališna dekoracija. Povezanost arhitekture i scenografije, koja je tako karakteristična za radionicu obitelji Galli-Bibiena, možda najbolje ilustrira dio zbirke posvećen profanoj arhitekturi. Izložen je natječajni projekt za pročelje rimske Plazzo Farnese manje vrsna arhitekta Jacopa Meleghina iz 1546, crtež pročelja naglašeno ujednačena usitnjenog ritma nizanja dekorativnih prozorskih osi, koji pokazuje očite slabosti u usporedbi s Michelangelovim izvedenim pročeljem. No, upravo će taj princip prevladavati u radionici, njegov crtež i presjek unutarnjeg dvorišta, s nizanjem arkada i naglašenim perspektivnim bijegom u prostor, kao da čine idejnu osnovu i temelj svih kasnijih projekta pozornica Galli-Bibiena. Dalji razvoj takva pristupa, kao i poveznicu s Parmom, čini djelo P. F. Battistellija, koji radi projekt za Palazzo del Comune u Parmi u drugom desetljeću 17. stoljeća. Njegov projekt potpuno gubi obilježje arhitekture, naglašenom dekorativnošću arhitektonske plastike na portalima i otvorima prozora, te osobito usitnjenim ritmom koji naglašava perspektivnost, koja posebno dolazi do izražaja u prikazu višekatnog arkadnog unutarnjeg dvorišta, prelazi u sferu čisto dekorativnoga.

MANIRISTIČKO BUJANJE OBLIKA

U ulaznom dijelu prikazana su i djela Galli-Bibiena koja, iako nisu tema izložbe, čine njezin logičan nastavak. Pozornice Alessandra Galli-Bibiene pretrpane su dekoracijom, koja podrijetlo ima u arhitektonskoj plastici, no maniristički nagomilano nabujale forme nadilaze prvobitnu funkciju. Izraziti perspektivni bijeg u daljinu potječe od prikaza arhitekture, no Galli-Bibiena prostor otvara na tri strane, čime odaje potpuno fantastičan karakter. Kod projekata Giuseppea Galli-Bibiene u osnovi prepoznajemo vrtnu stranu Palazzo Farnese, prekrivenu bujnom dekoracijom, a čest su motiv i ruševine antičke arhitekture Rima, koje naglašavaju nestvarnost prikaza.

Na izložbi je postavljen i monitor preko kojega svaki posjetilac može sam i virtualno posjetiti i pregledavati zbirku, odnosno sačuvane tri knjige crteža u Staatliche Graphische Sammlung. Sam postav tematski prati najvažnije teme i motive radionice, od sakralne odnosno profane arhitekture, do projekata za grobnice. Uz djela spomenuta tri umjetnika uvid u djelatnost radionice daju i anonimni crteži. Zahvaljujući dobru postavu i osvjetljenju može se uživati u ljepoti i kvaliteti samih crteža kao i vještini umjetnika, dok popratni tekst u svakoj od prostorija daje iscrpne informacije o izložbi i postavu. Uz izložbu izašao je i opsežan katalog autora kustosa Kurta Zeitlera.

Muzej arhitekture u sklopu Pinakoteke moderne umjetnosti pokazuje se jednim od njezinih najaktivnijih prostora, koji stalnim promjenama postava i različitim sadržajima najbolje opravdava svoje ime muzeja moderne umjetnosti. U građevini koja impresivno djeluje na posjetioca u ulaznoj rotondi, dok su izložbeni prostori maksimalno podređeni funkciji izlaganja, te uz iznimno osvjetljenje, kustosi Muzeja arhitekture povezuju najrazličitije izložbene koncepte. Tako posjetitelj može bez cezure od kasnorenesansnih grafika odšeteti u prostorije u kojima su izloženi projekti kuća japanskog arhitekta Kazunarija Sakamota.

POETIKA SVAKODNEVNOG

Kazunari Sakamoto, u Europi relativno nepoznat japanski arhitekt (r. 1943), ovdje je predstavljen projektima stambene arhitekture u izložbi Poetika u svakodnevnom (Poetik im Alltäglichen). Širok raspon različitih rješenja pokazuje kako ostvaruje osnovnu zamisao svoje arhitekture: »spojiti tradiciju moderne i japanske tradicionalne kulture s potrebama svakodnevice«. Njegove kuće nadilaze funkciju stanovanja, one upravo omogućuju da se u njima oslobodi i ostvari ta delikatana poetika svakodnevnoga, pri čemu je svaki projekt prilagođen kontekstu u kojemu se ostvaruje. U kući u Soskgayu iz 1981, koja stoji samostalno u okolišu, naglašenom kosinom krova ostvario je gotovo manirističku pokrenutost, dok Kumamoto Takuma Housing iz 1992-1994. čini niz kuća postavljenih u vijugavoj liniji koja prati kretanje terena i u skladu s njim se otvara i zatvara. U tradicionalnoj četvrti Tokija pak radi 1999. House SA, koja se uklapa u okolinu blago kosim krovom i sivkastom bojom, a krov je ujedno sunčani kolektor. Egota House iz 2004. jednostavnim kubičnim volumenom, ravnim linijama naglašenim prozorima te ravnim krovom nastavlja tendencije europske međuratne moderne, ali volumen ujedno pokreće jednako pravilnim prazninama te stubištima koja omogućuju individualan ulaz u stanove, potpuno prilagodljivih stanarima. Time se pokušava omogućiti samoostvarenje funkcije osviještena stanovanja, otvaranjem prema vanjskome prostoru maksimalno ostvariti sklad, a ujedno okrenutošću prema unutarnjem i omogućiti razvoj intimnoga u prostoru. Potpuni uvid u ideje arhitekta ostvaren je postavom izložbe, pred fotografijama kuća velikih dimenzija postavljeni su planovi i nacrti te trodimenzionalni modeli kuća u krajoliku.

Dubravka Botica