Akustika i buka

Jazz-festival Nagykanizsa 2004.

Mađarski je grad Nagykanizsa i ovoga listopada, od 8. do 9. organizirao svoj već dugogodišnji međunarodni festival jazza. Kao stalna posjetitelja tog nama zemljopisno bliza, nepretenciozna i ugodna festivala, zanimalo me što je ove godine priredio autor programa i urednik za jazz mađarskog radija Pötöfy iz Budimpešte, gospodin Blum. Zadržavši već ustaljenu shemu dvodnevne manifestacije s dominantnom ulogom mađarskih, mahom modernih malih sastava, te angažiranjem jednoga jačeg imena američkog jazza, on nije ostvario ništa novo. Upoznali smo tako nekoliko novih malih sastava prilično bogate jazz-scene našega sjevernog susjeda. Dojam da se nekad impozantan broj festivala jazza u Mađarskoj prepolovio također je ispravljen, ali je većina od njih privatizirana, svedena u lokalne okvire, te se stječe dojam o smanjenju zanimanja za njihovu međunarodnu afirmaciju. Gotovo bi se isto moglo reći i za Nagykanizsu, koja je za nas zbog blizine pa i nekih drugih faktora još zanimljiva. No zanimljiva je i činjenica da taj festival već nekoliko godina uopće više ne poziva ansamble iz Hrvatske, što je nekad bilo nezamislivo.

Program je prve večeri, u petak 8. listopada, otvorio moderni jazz-duo u sastavu: Karoly Binder, glasovir, Mihaly Borbely, klarinet i sopran-saksofon. Obojica glazbenika visoke glazbene naobrazbe, s diplomama glasovite glazbene škole Ferenc Liszt, nisu odoljeli trendu danas popularne etno mode u jazzu. Taj se predznak u sviranju spomenutoga dua odnosi na elemente romske glazbe, vješto uklopljene u kontekst jazz-improvizacije. Borbely je nadaren i okretan glazbenik, koji je još 1988. nastupio na međunarodnom jazz-festivalu u Karlovim Varima.

Na pozornicu se potom popela mlada i atraktivna flautistica iz Budimpešte Eszter Horgas sa svojim Class Jazz Bandom. Glazbenica je to neupitne, gotovo fascinantne tehnike instrumenta, u što smo se uvjerili već u prvom glazbenom primjeru njezina nastupa, znamenitoj skladbi Chicka Coreje Spain, i predstavnica stilskih mješavina klasične, popularne i jazz-glazbe, kolokvijalno nazvane crossover music. Iz tog opusa potječe i njen stominutni projekt Carmen izveden s američkim gitaristom Alom Di Meolom u Puli. Eszter Horgas, hendikepiranu slabo postavljenim razglasom u dvorani, koji je prijetio čak i mogućnošću prekida koncerta, u svakom je slučaju vrijedilo poslušati.

BESKRVNI JAZZ

U samu su ponoć organizatori u pomoćnu dvoranu na vrhu zgrade smejstili sekstet Ernie Jazz Orchestra, slijepoga pijanista i harmonikaša Ernöa Veszelyja. Iako je riječ o sekstetu koji nas je nastupom vratio u sjećanje na dane naših nekadašnjih plesnjaka, gdje se izvodio takav nepretenciozni plesni jazz, Veszelyjev nas je nastup u poplavi etno i modernih koncepcija mađarskih sastava gotovo malo opustio. No zato nas je oduševio Gyarfas Trio izvrsna gitarista Istvana Gyarfasa s gostom, inače našim starim znancem, izvrsnim swing-violinistom Csabom Deseöm. Predstavili su fini dotjerani i decentni swing-jazz izrazita zvuka žičanih instrumenata bez glasovira, te prepoznatljiv repertoar, što je brojna publika u dvorani odmah prihvatila i nagradila burnim pljeskom. Slijedio je sastav Sound Machine ekstrovertirana bubnjara Vilmosa Javorija, također s violinom, koji smo slušali i prošle godine, no koji nije ni približno postigao uspjeh prethodnika.

Sam je kraj festivalskoga programa, kao i prošlih godina, bio ustupljen gostima iz Sjedinjenih Država. Tu je čast dobio znani gitarist John Abercrombie, koji je nastupio s pomalo neobičnim triom - Dan Wall, orgulje Hammond i Adam Nussbaum, bubnjevi. Abercrombie je proračunat jazz-glazbenik velikih harmonijskih postignuća, jazz kojega mnogi smatraju beskrvnim, ali mu se ne može poreći izvrsna tehnika i specifična stilska usmjerenost. Uz niz izvornih skladbi u program je uvrstio i nekoliko standarda i balada, među kojima se osobito ističe You Go To My Head. Orgulje Dana Walla, kao i gitara Johna Abercrombieja, ostajale su povremeno potpuno u sjeni agresivna i preglasna bubnjara Adama Nussbauma, koji si je umislio da je sam na pozornici svirajući zapravo bubnjarska sola. Od početka do kraja gotovo svih izvedbi, u čemu mu je jamačno djelomično pomogao i već spomenut loše postavljen razglas. Budući da se taj problem, u inače simpatičnoj i akustički primjerenoj dvorani u Nagykanizsi, ponavlja iz godine u godinu, organizatori bi o tome morali ubuduće povesti više računa.