Zemlja festivala

»Republika«, mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo, gl. ur. Ante Stamać, god. LX, br. 9, Društvo hrvatskih književnika, Školska knjiga d.d., Zagreb, rujan 2004.

Nakon što je u nizu uglednih domaćih književnih časopisa u novom prijevodu na hrvatski jezik objavljen Goetheov Faust, njegov prevoditelj Ante Stamać na stranicama »Republike« objavio je i Pogovor Faustu: semioza prirode i semioza kulture.

Sredinom prošloga desetljeća dosta se pisalo i govorilo o mladom hrvatskom filmu. Poput sinatagme praška škola, koja objedinjava redatelje u čijim je bigrafijama počesto zajednički samo podatak da su diplomirali na praškoj FAMU, tom je sintagmom opisivana generacija hrvatskih filmaša koji su prve projekte realizirali početkom devedesetih. Sintagma se u posljednje vrijeme nije često spominjala i možda je upravo to, kao i pojava dvaju iznimnih ostvarenja mladih autora (Ta divna splitska noćArsena Antona Ostojića i Oprosti za kung-fu Ognjena Sviličića) na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, potaknula Petra Krelju da na nju podsjeti esejem u kojem u zaključku ističe da je ovogodišnja Pula »obznanila začudnu nesalomljivost vitaliteta mladog hrvatskog filma«.

Taj esej tek je jedan od ukupno šest objavljenih u okviru teme broja Hrvatska - zemlja tisuću festivala. Pregled je, osim filma, obuhvatio kazalište i glazbu, odnosno dramski i glazbeni program 55. dubrovačkih ljetnih igara i jubilarnoga 50. splitskoga ljeta te 44. međunarodni festival djeteta u Šibeniku. Autori priloga u tematu, kao i u ostatku broja, pripadaju različitim generacijama, od onih koji su se radom afirmirali u novije vrijeme do onih koji se po svome opusu mogu uvrstiti u bardove, što je svakako činjenica koju treba pozdraviti.

Književnost je u ovom broju zastupljena izborima iz poezije Tome Podruga, Jurja Munitića i Rose Ausländer, pripovijetkom Hunjavica Zvjezdane Timet, a tu je i iznimno zanimljiv esej Lade Žigo Biti danas individuum.

Ulomak iz nefikcionalne proze Pisati, a što drugo? Josipa Šmidta donosi naizgled lako štivo, prepričane anegdote, no vrlo dobro pogađa neka od problematičnih mjesta današnjice, primjerice otuđenje i pretjeranu ovisnost o čudima moderne tehnike.

U »Republici« još možemo pročitati tekst Sanje Nikčević o dramskom tekstu Stvar je u obliku Neila LaButea te uobičajeni blok posvećen književnoj kritici, kao i kroniku DHK.

Goran Ivanišević