Za (ne)salonski salon

Neprijepornim majstorstvom pokušavši, naime, prikazati put violine od seriozna glazbala do instrumenta vratolomnih i često larpurlartističkih tehničkih mogućnosti, Maksim Vengerov zadržao se u šlagerskom zizmzelenu pejorativno postavljenih salonskih komada Kreislera, Paganinija, Wieniawskoga...

Iako je svaka sličnost nenamjerna i slučajna, građanski salon kao duh staroga vremena baš se zgodno ulančao u dva odvojena i ničim povezana koncertna termina s početka nove zagrebačke sezone. No, za razliku od već etablirana kućnog muziciranja s lašćinskog brega, gdje je u Salonu Očić, za otvaranje jubilarnoga, desetoga godišta, ugledna hrvatska glasoviračica Pavica Gvozdić svirala Chopinove Valcere kao reprezentativne primjerke dobre, nesalonske glazbe, prvi Forte fortissimo Koncertne direkcije Zagreb s ruskom guslačkom zvijezom Maksimom Vengerovim u glavnoj ulozi (9. listopada) u drugom je dijelu rasporeda prikazao glazbu s rubova tzv. ozbiljnoga, ali i zabavljačkog, štiva za publiku bečkih kavana većma 19. stoljeća. Neprijepornim majstorstvom pokušavši, naime, prikazati put violine od seriozna glazbala do instrumenta vratolomnih i često larpurlartističkih tehničkih mogućnosti, Maksim Vengerov najprije je iz te razvojnice isključio Bacha, a ostavio samo ime Johannesa Brahmsa, da bi se tako osiromašen i zapravo polovičan koncept od Puta violine na kraju zadržao u šlagerskom zizmzelenu pejorativno postavljenih salonskih komada Kreislera, Paganinija, Wieniawskoga... Posluživši se uz to i simpatičnim dosjetkama iz stvarnoga života skladatelja, Vengerov je kao voditelj i moderator na globalističkome, dakle i navodno svima razumljivu nadjeziku engleskome s riječ-dvije hrvatskoga u uvodu stvorio samo preduvjet za ozračje intimnog sloga u prevelikom Lisinskome, ali bez temelja u vrsnim skladbama za dobrougođene građanske salone.

I tu leži zec (ne)salonskoga nesporazuma za jednu violinu inače izvanredno profinjeno artikulirane interpretacije kakvom se može podičiti tridesetogodišnji Vengerov, a čija fraza i ton doista vrhunski oživljavaju samo srce mišljenja unutarnjeg ustroja djela. I nije se stoga Vengerovu ni potrebno dokazivati paradama flageoleta, glissanda i pizzicata, koje i tako odrađuje kao od šale! Prava umjetnost sviranja stanuje negdje drugdje, baš ondje gdje Maksim Vengerov zajedno s korektnom, ali ne i posebno inspirativnom glasovirskom pratnjom Izraelca Benjamina Yusupova dotiče arhaičnu kantilenu od kakve narodne pjesme za Brahmsov Adagio iz III. sonate u d-molu. Furiozna sonatna Presta ili Scherzo u c-molu, pak, idealni su uzorci blistavo kontrolirana tona bez salonskog sentimenta, što dodatno potvrđuje sliku o Vengerovu kao rafiniranu glazbeniku najviše guslačke kategorije.

BOLNA LJEPOTA VALCERA

I zato su baš kontravalceri kako ih je u odgovoru na bečku promenadu Lannera i Straussa oca, a iz kutka pariškoga miljea slikovito opisivao Frederic Chopin, i pojačano podcrtali razliku između glazbe (i) za salone i one sa salonskom, dakle umjetnički manje artikuliranom, a uglavnom zabavljačkom težinom. Vrijedan je to dakako prinos i zagrebačke sada već desetogodišnje institucije od kućnog muziciranja u Salonu Očić, na čijem se početku novoga koncertnog kruga (14. listopada) čula tehnički istina blago poljuljana, ali interpretacijski dojmljivo profilirana vizura glasoviračice Pavice Gvozdić. Bogatim iskustvom ujedinivši staru školu pravila čvrsta zanata s uvijek svježom, mladom zaigranosti čudom od glazbe, umjetnica je i ovaj put kao da joj je prvi put zaplovila svijetom gotovo integralne izvedbe Chopinovih valcera iz opusa 18, 34, 42 i 64, odnosno posthumnih opusa 69 i 70 s bolno lijepim Valcerom op. posth. u e-molu u zaključku večeri.

Na taj način stvorivši jednako krhak kao i snažan niz od četrnaest tročetvrtinskih poskoka uz koje se ne pleše, Pavica Gvozdić u okružju je probrana slušateljstva i zasanjano i šopenovski odlučno jedan tonalitet, jedan tonski premaz priljubljivala uz drugi, iz kojega će se pod svjetlom i sjenama autorove delikatne, možda cis-mol naravi, iskričavo zrcaliti i svijet ondašnjega (i sandovski) osviještena građansko-intelektualnog društva.

I nikad više ti čudesni valceri neće biti isti: jednom će Berlioz u vremenskom susjedstvu sa Chopinom, a između huka za Dies irae, samo spokojno ubaciti i privid od valcerne idile, drugi će se pak put jedan drugi Strauss, imena Richard, na svoj način pozabaviti bečkom družbom od perivojne veselice i podnevne šetnje uz kavalirne taktove u daljini i blizini. Sve tamo do izvorišta kontra-valcera u obliku velikoga poljskog srca od Chopina, kojemu i našu, hrvatsku dušu, nebrojenih godina bezrezervno daruje Pavica Gvozdić.

KONCEPCIJSKI NEJASNO

A da u glavama naših organizatora i češće od uobičajene poslovne logike za redom i u neposrednoj blizini različitih koncertnih sadržaja pršti isti instrument, lijepo dokazuje još jedna violina kao solouzdanica posljednjega rasporeda za Lisinski subotom (16. listopada), a za gostovanja Rezidencijalnog orkestra iz Hrvatima tako omiljena Haaga i još više obližnjega mondenog ljetovališta Scheveningena. Ne znam da li je baš ondje zvonila i svirka Izraelca Vadima Gluzmana, ali da je poput Vengerova plovila standardima s vrhova svjetske guslačke reprodukcije i više se nego dobro čulo i za zagrebačke izvedbe Brahmsova Koncerta u D-duru. Potpomognuta pritom uglavnom kompaktnim zvukom orkestra sa ipak resko stršećom artikulacijom puhačke sekcije i najizbačenije joj dionice flaute i rogova, Gluzmanova se racionalno kontrolirana interpretacija čak i u ciganski razuzdanu zaključnom Allegru primjerno pridržavala bramsovske intonacije o suspregnutoj emociji. A od te ideje što pokazuje solistovo mudro iščitavanje skladateljske i autorske arhitekture nimalo štete, naravno, tek šteta se okrenula i protiv Brahmsa i protiv Gluzmana u trenutku ne baš ujedinjena orkestralnog nastupa za istu izvedbeno nezgodno, a kompozicijski efektno posloženu asimetriju Poco piu presto. A to već ide na dušu i nizozemskoga koje li slučajnosti violinista, a od 1997. i dirigenta i šefa orkestra Jaape van Zwedena, čijem čudnom osjećaju za unutarnji nemir i zahvaljujemo rastrgano, koncepcijski nejasno i onda kao konačnu posljedicu i površno platno od Beethovenove Eroike u drugom dijelu večeri.

I čemu onda lijep ton violončela u toploj vibraciji uvodnog Allegra, o koji će se u djeliću Van Zwedenove dinamične, ali ne i svrhovite dramatičnosti, doslovno objesiti sirovo glasni timpani za Marcia funebre ili tutti-uzleti nedovoljno iscizelirana zvuka vjerojatno vrijednih haških orkestraša bez pravoga vodstva. A još je Fellini u svojoj probi pokazao kako s orkestrom stvari stoje, pa tko diktatore od formata podnosi i voli, na zadovoljstvo i sreću publike nek’ izvoli!