Vijenac 278

Margine

NATJEČAJ ZA POEZIJU NA VRH JEZIKA: RUDOLF LOKAS

Vještice u vinu

NATJEČAJ ZA POEZIJU

NA VRH JEZIKA: RUDOLF LOKAS

Vještice u vinu

Rudolf Lokas (Šibenik, 1975) objavljivao je poeziju u e-časopisu »Konture«, a prozu po periodici.


slika

Njegova poezija kao da zaziva bošovske atmosfere, apokaliptične predjele, previranja, imaginarij straha i srednjovjekovnu grotesku. No, poigravanje arhetipovima, kojega mu također ne nedostaje, katkada ugrožava autentičnost iskaza i dovesti je na rub potrošenosti. Drugi propust mlađahna autora grafička je organizacija pjesme centriranjem, jer njegove pjesme govore o grotesci, previranju i uređivanju, nesimetričnim fenomenima, a ne o uređenom i centriranom svijetu, čak, čini mi se, ni o žudnji za njim.

Kakogod, poezija Rudolfa Lokasa, posebno svojom tamnom slikovitošću, s lakoćom se izdvaja od prosjeka suvremene produkcije.

Kruno Lokotar

LJUBIČASTE VODE

vještice u balama vina sanjaju žetvu

žanju noktima ko kremenim plugom

mladu krv zazivlju da premažu vjeđe

ko sulude djevojke kad odlaze u noć

vještice u vinu plutaju u barkama od pruća

vrište pa zapuhuju jedra raspete kože

i vali se dižu sve ko brda

jedne doline skrite preko gora iza sedam

prebiru, zvoncaju, viju

i sade kosti u pitare što ih

vješaju o uši kad se pare

BAČVOPLOVAC

on je sjeo na bačvu i preplovio ocean

pružao ruku u more i vadio ribu

na svaki prst po jednu

a onda je grumen soli utrljao u oči svijet je postao bjelina

ocean mlijeka

PITOME ZEBE

svici se trljaju kremenim stražnjicama

u oblačnoj noći pišući zvjezdano nebo

kažu da u srcu pustinje Gobi

pijesak oživljuje

ako je čovjek sam i za njim stope;

dine se pretaču u usnule,

bakrenjake u kesama kože.

u pijesku rastu ruže s trnjem zmijina roga

a oaze stupaju kao nasmiješena

reklamna lica

svici su crtali znakovlje

kartografiju horoskopskih znakova

bila je to bakrena posuda

ili vaga što pretače vodu

netko je jednom rekao

da stvari treba pripitomiti

zmije na zaglavcima

i zebe što odmahuju šeširima

KAMENI PLODOVI

ona sanja: konja bijelih mustanga

sedlo optočeno zlatom.

trublje ispuhuju slutnje sudnjega dana.

svadbeni kitovi u valu oblaka, kovitlacu

ona sanja oceane, prostranstva Poeovih šuma

gdje kitovi na leđima nose uzvanike

a na čelu bijel kao Albatros

kit s njih dvoje i svećenik.

vjetar kovitla kose kao na zamcima trobojnice

a nozdrva gorostasa ispuhuje perjanice dima

čula bi se glazba, pjesma onkraj

to bi sirene pjevale na grebenima morskih kornjača

a bijela golubica donijela bi grančicu.

plava krv teče kao ocean

parada izronila iz horizonta

i šareni sumrak vječan

poput obećanja

najveći od svih dana:

to san kamen na tlo pada

ONA

modre ampule prošlih dana

što ih odašilješ venama

kao otrovne vidre u potocima

kanalizacija,

riječi dolaze kao leteće ribe,

iz antičkih Sredozemlja, ljuskave

i preparirane uljem što kaplje

iz žutih kamena molitvenika.

obigravaš kao pijavica oko

srčike praznoga zraka, dižeš kuće

no vraćaš ih na isto mjesto

lopoči su betonski pladnjevi zamrznuti u rijeci koja je umrla

iako je mjesec pao i pliva

na dnu kao suha krpa lave.

prozori škripe kao zglobovi

Alcatraza, a jesen ispisuje epitafe

što ih na cipelama donosiš

u predsoblje i serviraš kao

delikatesu svoje pobjegle duše

LAŽNI MRAK

ujutro bića noći uskaču

u freske i stare prašnjave knjige;

linije u vitici ugažene trave

ili mrlje vlage na zidu:

hibernacija u bilima simbola.

u ormaru čekaš da zaigraju kolo

no ničega nema

samo prazna jeka

u tom lažnom napršnjaku mraka

KEMIJSKE VILE

lopta je gorjela na nebu u čelu

bog u žumanjku.

sunce u noći kad kemijske

vile izlaze da plešu.

prisjećaš se: kao što se prah vraća prahu

pjesma Majke

drvored putuje ulicom, vidim mu

u deblima dušu

zemlja gdje je ukinuto stvaranje

tu je ostala samo slika

bunari najdublje zemlje

znaš da si nerođen

u jajetu čekaš oblik.

ova roba dolazi s odgodom

krvotok doplavljuje:

crvena rijeka Stiks.

i dok čekaš zuriš u zaboravljeni svijet

u trbuhu goli pol

bila je to tuga drvenih stvari

što gnjiju u sarkofazima.

cesta otplavljuje u koritima svjetla,

grad u noći

a onda zavijanje:

noć što rudi

ČOVJEK JE SUZA

izgubljene hostije svijetle u noći

kao mrvice kruha obasjane mjesečinom

u šumama onkraj pješčani ljudi sipe

stari je most obojan mahovinom

prekoračio rijeku

a preko mitoloških obzorja

u sumracima padaju dugine rijeke

to duše pjevaju svoju pjesmu

prekrasni slapovi leminga

neka je ptica pjevala u nacrtanoj krošnji

i gredice pastela u vatrometu

majka podigne dijete a hladna vakuumska

jezgra otopli

ribe sanjaju u morima, izgubljene hostije

svijetle u noći kao mrvice kruha obasjane mjesečinom

a čovjek je suza koja gori

u oku uspravne životinje

BAOBAB

poznavao sam ženu

kojoj je iz leđa

rastao baobab

a po granama objesila

plišana srca

kupujem

a onda jedem

kartonsku ljubav

Vijenac 278

278 - 28. listopada 2004. | Arhiva

Klikni za povratak