Vizitka identiteta

Vizitka identiteta

Bijenale u Bukureštu nije državna ni gradska manifestacija. On je proizašao iz inicijative neovisne umjetničke organizacije, iz civilnoga društva, i već je prvim izdanjem prerastao u nacionalni ponos. Usprkos činjenici da će se 29. listopada u tzv. Palači naroda, drugoj najvećoj građevini na planetu, jedno krilo otvoriti kao novi rumunjski Muzej suvremene umjetnosti, dva se događaja nisu ispreplela, osim približno vremenski

U Bukureštu je 14. listopada započeo Prvi bijenale mladih umjetnika s naslovom Vizualne politike i prakse. Kodovi i identiteti. Nasilje slike/Slike nasilja.

Izložba koja traje do 12. studenog predstavlja 75 umjetnika iz Rumunjske, bivših komunističkih zemalja, zemalja članica Europske Unije, Azije, sjevernoameričkog kontinenta i Afrike. (Iz Hrvatske predstavili su se Alem Korkut i Mario Čaušić.) Istodobno se, 14. i 15. listopada, održao međunarodni simpozij istog naslova s trima podtemama: Vizualni identitet i vizualna kultura; Vizualni preokret i demokratizacija kulture i Prakse gledanja. Slike, reprezentacije, ideologije, na kojem su sudonici bili više od trideset voditelja muzeja, galerija, kulturnih centara, urednika časopisa, kustosa i umjetnika. (Iz Hrvatske Janka Vukmir i Ana-Marija Koljanin.) Inicijator je i organizator velikoga događaja kulturna zaklada META, odnosno njezin voditelj Romelo Pervolovici, uz važnu suradnju Goetheova Instituta iz Bukurešta.

Kulturna zaklada META jedna je od starijih rumunjskih privatnih inicijativa na području likovnih umjetnosti. META, koja je izrasla iz umjetničkoga projekta u umjetničku organizaciju, bavi se interdisciplinarnim istraživanjima i suradnjom raznih znanstvenih disciplina unutar umjetničkoga područja djelovanja.

DIJALOG O IDENTITETIMA

Umjetnički koncept prvoga bijenalnog izdanja nije predstavljen kao dijalog, kao nešto već razvijeno, nego upravo suprotno, kao početna, ishodišna točka, preduvjet za dijalog - o identitetima.

Aktualni fokus brojnih umjetničkih dijaloga o identitetima primjenjuje se ovom prigodom kao sredstvo za rješavanje kulturnih i političkih dilema. Identitet može istodobno biti problem ili rješenje, pogotovo ako govorimo o identitetima u kontekstu zatvorenih društvenih ili zemljopisnih cjelina, gdje kultura dijaloga nije posebno razvijena, i gdje identitet, a pogotovo onaj etnički, još čini ili pravilo, ili ekstrem, ili religiju. I je li nasilje vizitka identiteta na jugoistoku Europe? Promičemo li je mi sami, ili nam je ta oznaka identiteta nametnuta?

Izložba je zamišljena tako da mladi umjetnici novih generacija i široka zemjepisnoga podrijetla dekonstriuraju poznate klišeje, usprkos tome što i sami djeluju u području vizualne, hiperaktivne industrije i delirija s/likovnog. Otuda i naslov Nasilje slike/Slike nasilja.

Geneza je projekta duga. Romelo Pervolovichi, i sam umjetnik, kipar po obrazovanju, želio je umjetnicima nove generacije u Rumunjskoj omogućiti uvjete i pažnju koje njegova generacija, stasajući u doba tvrdoga komunističkog režima, nije mogla ni sanjati. Kako sam kaže, otvaranje prvog izdanja Bijenala ostvarenje je njegova osobnog sna, u koje je uložio jedanaest godina rada. Kada se poklopilo nekoliko sretnih okolnosti, prvobitno zamišljena regionalna izložba pretvorila se u novi Bijenale. Široki geografski raspon izlagača slijedio je kao logični ishod unaprijed zamišljena kustoskoga koncepta, a tema je proizašla iz slijeda dekonstrukcije klišea koji nasilje stavlja kao imanetni sadržaj balkanskoga zemljopisnog pojma.

Simpozij se održavao u prostorijama Goetheova instituta, a izložba na još četrnaest lokacija širom Bukurešta.

OČITAVANJE U ŠIREM KONTEKSTU...

Osim vijesti same po sebi, iz ove se priče može pročitati i još niz elemenata koji oslikavaju kulturu u Europi danas, s time ujedno i sliku kulture u Hrvatskoj. Činjenica da Moskva za nekoliko mjeseci otvara svoj novi Bijenale suvremene umjetnosti, i da se Bukurešt upravo zapisao na mapu bijenalnih migracija međunarodne likovne scene, uvelike govori o razvoju kulture, kulturnih scena, kulturnih politika i još koječega u kulturi (i Istočne) Europe.

Nedavna ruska izložba u Zagrebu pokazala je da domaća publika itekako podcjenjuje Istok. Ne u smislu umjetničkih koncepata, nego u smislu umjetničke produkcije, njezine matrerijalne i tehničke izvedbe. Jednaka je, uvjerena sam, i prva pomisao pri spomenu novoga Bijenala mladih umjetnika u Bukureštu.

To nam samo govori o tome da hrvatska suvremena kulturna scena i njezina publika gube dotok informacija o zbivanjima, da se u nas stvari miču sporije neko u okolici, da se odluke donose teško, a promjene prihvaćaju nevoljko, te da često spominjana potreba da i Zagreb u ime Hrvatske zasvijetli među onim gradovima koji kulturnoj sceni donosi novosti još nije zrela.

Još 1994. pod predsjedanjem Marijana Susovskog, tadašnjega predsjednika hrvatske sekcije AICA-e, u Zagrebu je bio održan međunarodni skup koji je bio namijenjen detektiranju mogućnosti pokretanja manifestacije koja bi Zagrebu vratila aktualnost nekadašnjih Novih tendencija. Od tada nije se promijenilo gotovo ništa, usprkos tajnovitu šuškanju. A trebalo bi biti upravo suprotno, dijalog, koncepti, protagonisti, partneri - svi javni.

Bijenale u Bukureštu nije državna ni gradska manifestacija. On je proizašao iz inicijative neovisne umjetničke organizacije, iz civilnoga društva, i već je prvim izdanjem prerastao u nacionalni ponos. Usprkos činjenici da će se 29. listopada u tzv. Palači naroda, drugoj najvećoj građevini na planetu, jedno krilo otvoriti kao novi rumunjski Muzej suvremene umjetnosti, dva se događaja nisu ispreplela, osim približno vremenski.

META je željela publici Bijenala predstaviti, osim promidžbe mladoga stvaralaštva, i fizičke prostore koji djeluju u gotovo dvaipolmilijunskom Bukureštu. Vidjeli smo ih petnaestak, od doista malih prostora u koji jedva stane dvadesetak ljudi, do reprezentativnih prostora međunarodnih institucija, preko javnih prostora i standardnih galerijskih prostorija, prostora Muzeja literature, Instituta arhitekture, klubova...

Time smo, kao gosti Bijenala, osim umjetnika i njihovih djela, upoznali i brojne institucijske i pojedinačne protagoniste suvremene umjetnosti u Bukureštu.

Što se umjetnika tiče, i njih smo upoznali doista mnogo. U skladu s našim vrednovanjem ovakvih događaja, nije čudo što u Bukureštu nije bio ni jedan od dvojice naših umjetnika. Prvo zato što im vjerojatno nitko nije ponudio, a ni odobrio, da otputuju na lice mjesta i predstave se, a drugo što usprkos živoj mladoj produkciji u Hrvatskoj nije baš bilo ni mnogo prijava naših umjetnika za Bijenale.

NIŠTA BEZ ENTUZIJAZMA

S druge strane, umjetnici su, pa i na vlastiti trošak, danima putovali vlakom, recimo iz Amsterdama do Bukurešta, jer smatraju da je ispravno i nužno biti uz vlastiti rad, i predstaviti ga. Osim toga, niz kontakata koji se na takvim skupovima ostvaruje može biti lansirna rampa svakom umjetniku, osobito mladu. Osim toga, vidjeti preostala 74 umjetnika i njihova djela, s koja i sami izlažu na izložbi, više je nego instruktivno i pogodno za smještanje sama sebe u kontekst i u konkurenciju. Za ovo izdanje izložbe, umjetnici su birani putem natječaja, a izborno tijelo bilo je inače aktivan, višečlan, međunarodni odbor META-e: Ami Barak, predsjednik; Magda Carneci, Uroš Djurić, Vladimir Bulat, Viktor Misiano, Živko Grozdanić, Roxana Trestioreanu, Stevan Vuković, Teodor Graur, Gheorghe Rasovszky, Ron Sluik, Maria Manolescu, Romelo Pervolovici, Marilena Preda Sanc, i Alina Serban. Izložba nudi radove doista širokih medijskih i tematskih raspona, s ipak dominirajućom notom intimnih i privatnih interpretacija društvenih trendova te s blagom dominacijom videa i fotografije nad ostalim medijima.

Možemo zaključiti da se prvo izdanje Bijenala mladih umjetnika u Bukureštu otisnulo s ishodišne točke i otvorilo dijalog o suvremenoj umjetnosti te da će se potraga za novim u umjetnosti nastaviti, kao što Romelo Pervolovici kaže: Budem li za dvije godine živ, obećajem vam i drugo izdanje Bijenala. Njegov će naslov biti Art is Always in Another Part.

Za nas taj naslov već odavno vrijedi.

Janka Vukmir