Visoke pretenzije niskog ostvarenja

Visoke pretenzije niskog ostvarenja

Plošnost i stereotipnost likova, lišenih vertikalne nadgradnje, uhvaćenih u slabo potencirane, ispražnjene dramske situacije, gotovo da implicira klišeizirana rješenja u glumačkim kreacijama

U burnoj predizbornoj atmosferi, u subotu 16. listopada održana je prva ovosezonska premijera s repertoara zagrebačkog ZKM-a. Riječ je o praizvedbi Palačinki Filipa Nole, koji potpisuje i režiju, noseći ujedno dvije manje uloge u inscenaciji svoga drugog dramskog teksta.

OBITELJSKI OBJED

Nedjeljni objed napučuje obiteljski dom brojnim članovima neurotične malograđanske obitelji, u generacijskom rasponu od prabake Božene, koja sa sobom dovodi dvoje staraca iz doma u kojem je smještena, njezina sina, sveučilišnog profesora Joje, i njegove pripite ženice-kućanice, preko njihovih kćeri, do praunuka tinejdžera i zahtjevnih blizanaca. Pokreće se niz situacija koje naoko razotkrivaju i isprepleću obiteljske odnose (seksualne frustracije i trvenja, nedostatak komunikacije i intimnosti), u koje ulaze i vanjski likovi, poput Jojine ljubavnice, njegova izvanbračnoga sina i unukove prijateljice.

Postavljena je tipizirana i očekivana shema likova i njihovih odnosa, idealna za situacijsku komediju i/ili komediju karaktera. Naznačeni motivi, poput ljubavni(čki)h odnosa, nezakonitih potomaka, otkrivenih skandala, kovčega nepoznatog sadržaja i dr. visoko potenciraju niz dramskih suočavanja, peripetija i odnosa unutar žanra, koji, nažalost, ne doživljavaju ostvarenje. Tako izvanbračni sin Božo, koji dolazi u kuću predstavljajući se kao anđeoski susjed, ubrzo stječe opću naklonost i budi romantične prizvuke u obje polusestre; mlađa zbog njega bježi iz bolnice u kojoj liječi slabe živce, starija, glumica u ulozi iscrpljene majke i nezadovoljne žene, vidi u njemu pastoralni predah. Otkrivanje njegova pravog identiteta (kao ni obznanjivanje profesorovih seksualnih pustolovina) ne donosi nikakve promjene ni reperkusije na naznačene odnose.

Likovi, njihove priče, kao i situacije u koje su gurnuti, plutaju po površini, čekajući kraj komada/predstave, koji isforsirano skreće u loše imitiranu maniru ruske avangarde koju u knjižici priziva Šnajder, ne bi li time opravdao svoj repertoarni izbor. (»Odjednom se drama posuvraćuje, isklizne iz realističkih šablona i potpuno se približi šašavosti oberiuta, odnosno snovitim, nadrealnim procedeima post-oktobarske avangarde...«) Nadrealistične slike oniričkoga prizvuka poput one u kojoj baka Božena, uz metateatralni komentar, promatra vlastiti sprovod, neorganski izrastaju na dramaturški mrtvu tkivu isprazna, kozmetičkog kaosa koji mu prethodi.

NIŠTA NOVO

Dramaturški i režijski, Palačinke ne donose ništa novo, inventivno ni igralačko, a s druge strane, pružaju otpor onomu što bi mogle biti, kao nečemu starom, klišeiziranom i prevladanom. No ponekad i to staro više zadovoljava od regresivnog, muzejskog, loše provedenog novog.

Plošnost i stereotipnost likova, lišenih vertikalne nadgradnje, uhvaćenih u slabo potencirane, ispražnjene dramske situacije, gotovo da implicira klišeizirana rješenja u glumačkim kreacijama, kojima većina glimačkog ansambla i podliježe. Unatoč trivijalnoj skečizaciji, u predstavi slabašna predloška i režije, pojedina glumačka ostvarenja i teško čitljiv, ali ipak postojeći entuzijazam ansambla, najsvjetlije su točke Nolina uratka.

Scenografija Drage Turine otvara interijer obiteljskoga doma i postavlja dio gledatelja na montažne tribine sučelice gledalištu. Time ponuđene izvedbene mogućnosti svedene se, nažalost, tek na niz ulaženja/izlaženja i uspinjanja/spuštanja. (Preostali dio autorske ekipe čine Tomislav Pavković, asistent redatelja, Snježana Abramović, suradnica za pokret, dok kostimografiju supotpisuju Đurđa Janeš i Doris Kristić.)

Pretenzija na slojevitost, koja se pokušava sugerirati u kazališnoj knjižici navodima iz Ujevića, Becketta i Dostojevskog, još više kontrapostira jednodimenzionalnost i banalnost teksta, neinventivnost režije te površinsku funkcionalnost izvedbenih klišeja. Potpuno neukusne, dijetalne Palačinke ne uspijevaju postaviti pitanja o ljudskoj osuđenosti na često zamorne (ali i bezizlazne) obiteljske odnose, a kamoli pitanja o njihovoj apsurnosti ili strukturi. Palačinke, pak, postavljaju divovski upitnik i nekoliko uskličnika nad repertoarnu politku ZKM-a.

Ana Prolić