Tup, tuplji...

Tup, tuplji...

Slično je i u životu, kažu organizatori, u kojem vlada nemilosrdna borba za opstanak. To možda i jest istina, no problem je u tome da se u Big Brotheru najviše ističu upravo najlošije strane života

I tako, kažete, ne znate tko je Egle Brožić? Ne zanima vas da li je Sanja uistinu otvorena i prilagodljiva cura, ili samo glumi? Niste upoznati s likom i djelom stanovite Viktorije, Ozrenove djevojke koju javne zavodničke pustolovine njezina dečka odveć ne uzbuđuju? Niste čuli da je Alen nakon mjesec dana poznanstva zaprosio Marinu, da su time oduševljeni njezini roditelji i da je možda na pomolu vjenčanje iz vedra neba? Nemate svoje mišljenje o napornom Zagrepčaninu Ozrenu, emotivnoj Šibenčanki Antoniji, obliku i veličini grudi Istranke Marine, ili o nezrelom Kreši iz Zaprešića? Što, ne znate čak ni da je posljednji, ponesen nogometnim navijačkim strastima, uspio pobjeći iz žute kuće u zagrebačkoj Dubravi? A momak je samo, možda i jedini dosad, pokazao svoje pravo lice i stvarne osjećaje.

OGOLJIVANJE ISTINE

Za neupućene (ako takvih, uz svakodnevno ažurno i prilično degutantno detaljno medijsko bombardiranje najsvježijim informacijama, uopće i ima), riječ je o Big Brotheru, medijskom fenomenu koji je, sa svega petogodišnjim zakašnjenjem, stigao i u naše dvorište. Osim što je temeljito revidirao značenje orvelovske sintagme Veliki Brat (desetljećima istoznačnice za najcrnji totalitarizam, zastrašujuću kontrolu djela, ali i misli svakog pojedinca), projekt Nizozemca Jana deMola, danas navodno jednog od najbogatijih građana zemlje tulipana, zacijelo je odlučan korak u, čini se nezaustavljivu procesu medijskog zatupljivanja svekolike javnosti.

Nakon što su nam se, tijekom posljednjih godina, pod nazivom reality showa podmetale najobičnije audicije za voditelje, pjevače, glumce, imitatore i tko zna što sve ne, čelništvo RTL televizije u prvoj nas je ozbiljnoj sezoni odlučilo upoznati i s pravom stvari. Pažljivom je selekcijom odabralo dvanaest nevoljnika (i još barem toliko pričuvnih kandidata), karakterno, a donekle i tjelesno, prilično različitih osoba privučenih nagradom od milijun kuna obećanom pobjedniku, zatvorilo ih u montažnu kuću na zagrebačkoj periferiji, i pustilo (prisililo?) da u sljedećih stotinu dana pred sveprisutnim kamerama ogoljuju svoju intimu.

Gledateljstvu se pritom podmeću tvrdnje o navodnoj životnosti i uvjerljivosti viđenoga, premda je vrlo teško zamisliti svakodnevicu suvremenoga čovjeka bez televizora, računala, mobitela i još koječega. No takva su pravila igre, i sad se Zdravko, Valentina, Saša, Alen i ostali moraju dovijati kako što bezbolnije u zatvorskim uvjetima preživjeti do Božića. Uz realno neljudske uvjete života dvanaestero mladih ljudi (što će, slažu se psiholozi, neizbježno ostaviti posljedice na njihovo duševno zdravlje), najproblematičnijim segmentom cijeloga projekta čine mi se eliminacijska pravila kojima se određuje tko će od nesretnih natjecatelja svaka dva tjedna napustiti BB kuću. Dok se s jedne strane ustrajava na zajedništvu i forsira kolektivni duh (održava se logorska vatra, postavlja predstava o Snjeguljici, pleše na evergreene prošlih desetljeća,...), istodobno svaki stanar mora redovito Velikom Bratu podnositi izvješća o lošim osobinama svojih cimera, manje ili više voljno prokazivati njihove slabosti i tako ih kandidirati za iseljenje iz kuće. Slično je i u životu, kažu organizatori, u kojem vlada nemilosrdna borba za opstanak. To je možda i istina, no problem je u tome da se u Big Brotheru najviše inzistira upravo na najlošijim stranama života.

NOĆNA TMINA U GLAVAMA

Poražavajuća je slika koju Veliki Brat daje o neobrazovanosti, ispraznim životima i uglavnom besmislenim egzistencijama protagonista, navodno tipičnih mladih građana Hrvatske. Uspijete li prevladati nelagodu, možda vas sva ta prenemaganja, instant emocije, forsiranja ležernosti i erupcije neznanja uspiju i nasmijati. No teško je ne zacrvenjeti se slušajući razgovor Filipa i Marine, u kojem ignorantski dvojac pokušava dokučiti »što je to Paganini« i razriješiti dvojbu da li je riječ tek o slučajnom nazivu nekoliko diskoteka, ili pak o imenu neke romske glazbene skupine. »U noćnoj tmini svira k’o Paganini« stih je davne dječje zezalice, a dok se veliki Niccolo okreće u grobu, noćnom tminom najbolje se može opisati i stanje u glavama nekih stanara BB kuće.

Uz petnaestak minuta vorholovske slave koju će (ne)zasluženo osvojiti ljudski zamorci iz Big Brothera, pristojan, najbezbolniji, a zacijelo i najslađi dio medijskoga kolača već si je priskrbila i Tanja Pureta, psihologinja zadužena za praćenje kandidata od trenutka kad su se prijavili za sudjelovanje u projektu. Dok sa sigurne udaljenosti komentira zbivanja u kući i psihičke probleme njezinih stanara, Tanju se postupno počinje pitati za mišljenje gotovo o svemu, od stanja na tečajnim listama, preko otkupne cijene pšenice, do nezakonitosti u gospodarskom poslovanju. Dobivamo tako još jednog fenomenologa opće prakse.

Slažem se da smo svi pomalo voajeri, i da vjerojatno nikomu nije mrsko zaviriti u tuđi prozor, tanjur, ili u najgorem slučaju krevet. Nevolja je ipak u tome da projekti poput Big Brothera neželjene osobine pojedinca i cijeloga društva potenciraju do neslućenih razmjera, pretvarajući nas u sve nemoralnije i bezobzirnije pojedince, i tjerajući nas da se ponekad stidimo i samih sebe.

»Veliki Brat te gleda«, pisao je davno George Orwell u romanu 1984, vizionarski predviđajući budućnost ne samo totalitarnih društava iza željezne zavjese. Činjenica da danas i mi gledamo njega ne čini me nimalo spokojnijim.

Josip Gvozdanović