Strogo kontrolirano ludilo

Strogo kontrolirano ludilo

Ukoliko ne postoji nešto što pokreće stvaralački proces, ako nema direkcije ili suvisla razloga koji bi publika prepoznala, čemu raditi predstavu, i još k tome solo

Izvođač na sceni bavi se sam sobom. Pokušava stvoriti predstavu, ideje nema. Iako čest slučaj, ovaj put riječ je o predstavi On sam (Él Solo) koju je zagrebačka publika mogla pogledati protekloga vikenda u Teatru Exit. Autor ovog uratka dolazi iz Kolumbije i ime mu je Carlos Andres Ramirez Ramirez, a ukoliko ste se odlučili za njegov (Él) Solo umjesto odlaska na prvu večer projekta WARP mlade zagrebačke plesne scene na kojemu je u isto vrijeme svoj rad, premijerno izveden ljetos u Zadru, prikazivala zanimljiva autorica Nensi Lazić, morali ste gledati 45 minuta dugo solističko ispitivanje praznoga prostora.

Ukoliko ne postoji nešto što pokreće stvaralački proces, ako nema direkcije ili suvisla razloga koji bi publika prepoznala, čemu raditi predstavu, i još k tome solo? Ukoliko je upravo to pitanje ono od čega Ramirez polazi, onda ne nudi nikakvo moguće jasno rješenje ili stajalište, nego se iznenađujuće površno bavi momentima stvaralačkih impulsa, postupcima njihove razrade i onim što u vlastitoj najavi predstave naziva stvaralačkim ludilom.

GUBLJENJE U IDEJAMA

Autor nas uvodi u svoj radni prostor kroz garderobu, odnosno prostor iza pozornice, u kojoj ga pri smještanju u publici vidimo dok se ugrijava, a na istome mjestu solo i završava skidanjem iz radne odjeće u svakodnevnu - postupak kojim postaje jedan od nas i kojim prestaje glumačka magija. Prostor između tih dviju radnji ispunjen je nabačenim idejama, odglumljenim i ponekad loše namještenima u području ekspresivnoga tjelosnog jezika. One bi bile uvjerljivije da su uistinu improvizirane i kada bi svaki njegov izlazak pred publiku bio doista novi stvaralački proces. Tako ga gledamo kako glumi nervozu, glumi isfurustriranost, glumi da razmišlja (!) i glumi da glumi. Ludilo stavlja pod nadzor. Najprije se češka, grize nokte, pravi grimase i krikove očaja, grči se u nemogućnosti da izrazi ideju, čeka javljanje muze poput nečega što je izvan njegove svjesne kontrole, poput nečega što treba doći iz smjera izvan njegovih misli i upasti u tijelo koje je nestrpljivo da izvede bilo kakav pokret. Nadahnuće traži u glazbenim brojevima, u stolcu na sceni, zapisivanjem u bilježnicu, u iskušanim formulama, a kada konačno dođe do sebe, najprije poznatim plesnim pa verbalnim jezikom i riječima, zatim otkucajima vlastita srca pa čišćenjem od svega onoga što mu je poznato, on se prestaje kretati i paralizirano bulji u publiku.

Iako je Ramirez u smislu prezentnosti na sceni vrlo jak izvođač, ujedno precizan i očito tehnički spretan, pri čemu je posebno zanimljiva iznimno snažna izražajnost lica ravnopravna s ostatkom tjelesnog izražaja, kao autor se često se gubi u idejama koje su nejasne i suvišne, igrajući na kartu dopadljivosti i humora.

Tragično je ukoliko je jedini zaključak njegova istraživanja spoznaja o osamljenosti i ako je s tim porivom krenuo raditi autorsku predstavu, ali je poučno vidjeti, ako ništa drugo, posljedicu bavljenja samim sobom, kada je pronalaženje vlastite predstave proces koji se događa samo unutar četiri zida glumačkog ili plesnog studija, pasivno te bez reakcije i propusnosti tih zidova.

Jelena Mihelčić