Stranputice puti

Stranputice puti

Povrh eklektične provokativnosti Almodóvar nastoji progovoriti o nečemu intimnijem, trumatičnijem i neopipljivijem - o iskustvima koja su ga dovela do onoga što danas jest. Almodóvar se u Lošem odgoju najintenzivnije, i najbrutalnije, poigrava sa samim sobom

Gledanje filmova Pedra Almodóvara podrazumijeva prešutni sporazum sličan onomu kojim se pristupa čistoj fantastici - ili barem pričama iz posve neznanih kultura. Njegov je svijet, doista, posve stran iskustvu goleme većine njegovih gledatelja: uronjen u zasićene boje i sveprisutni kič, napučen hiperemotivnim likovima upitnih identiteta i još labavije spolnosti, on se ravna prema zakonitostima koje za nas ostale kao da ne vrijede. Ali Almodóvarova je predanost tom svijetu i tim likovima tako potpuna, tako neupitna, da je gotovo nemoguće ushićeno mu se ne predati: gledanje njegovih filmova zbog toga biva čin istraživanja bizarnog i zabranjenog, puteno iskustvo kakvo bi se inače teško i naslutilo.

Probivši se kao razaratelj tabua postfrankističke Španjolske, etabliravši se kao otvorena gay osoba i velemajstor prikazivanja ženskih emocija, Almodóvar je očarao čak i Hollywood, osvojivši dva Oscara u prošle dvije godine. Njegov prvi sljedeći film stoga se očekivao željno, ali i sa strepnjom: hoće li to izbijanje u vrh svjetskog art-filma značiti igranje na sigurno, ili posezanje za temama koje su i za njega dosad bile preteške? Loš odgoj došao je na Cannes kao priča o zlostavljanju maloljetnika u katoličkom internatu za vrijeme Franca: odnosno, kao spoj politički aktualnih i provokativnih tema - onih koje jamče interes već na prvi pogled. Učinilo se da Almodóvar zbilja igra na prvu loptu.

I stvarno, iz Lošeg odgoja može se iščitati angažirana kritika pedofilije u Crkvi; moguće je, uz stanovit napor volje, i protumačiti je kao ključni utjecaj u formiranju marginalaca kakvi napučuju Almodóvarove filmove. Bi li protagonisti ovoga filma postali transseksualci, ili barem homoseksualci, da ih otac Manolo nije tako loše odgojio?

Za divno čudo, Almodóvar kao da sugerira da bi. Homoseksualnost ovdje nije posljedica traume: ona je imanentna samim likovima od početka, pa se kauzalni odnosi koje potiče ne mogu uspoređivati s njihovim rodnim i spolnim identitetima.

I tu naslućeno igranje na prvu loptu propada. Točno, Loš odgoj je pogled na složeni suodnos strogo definiranih socijalnih skupina u konkretno definiranom razdoblju, ali istodobno i posve individualna priča, iz koje se šire implikacije izvode isključivo na vlastiti rizik. Ako postoji jedan europski autor kojem ništa ljudsko nije strano, onda je to Almodóvar: njegovi su likovi rijetko neupitno dobri ili neupitno loši, rijetko slični bilo komu koga znamo, pa ipak - možda upravo zato što su tako drukčiji - mogu utjeloviti prepoznatljivo istinita stanja koja bi u svakodnevnijim okolnostima bilo teško čak i zapaziti.

Utoliko je Loš odgoj izvrstan prinos njegovu one-man žanru urbane fantastike.

Dok pretežiti ostatak gay filmaša još računa na transgresivnost građe kao na svoj osnovni adut, Almodóvar, kao njihov rodonačelnik, mora ići dalje. Dramaturška struktura Lošeg odgoja jedan je od najčudnijih pripovjednih rebusa viđenih u njegovoj karijeri: stalne mijene vremena radnje, odnosa i čak identiteta protagonista stvaraju kovitlac situacija u kojem se nije lako snaći - pogotovo stoga što se sve to može iščitati kao realistički postupak bez namjernih očuđavanja (za razliku od, recimo, Lyncha). Almódovaru to polazi za rukom putem vješte uporabe rekvizitarija filma noir; konkretno, filmova o ucjenama i prijevarama.

S te strane, radnja se smješta u jednu rečenicu: bivši zlostavljani sjemeništarac dolazi ucjenjivati svećenika koji ga je silovao. Možete očekivati preobrate i iznenađenja. Napokon, sâm je redatelj opisao svoj film kao triler, a hičkokovska špica i glazba Alberta Iglesiasa još podcrtavaju takav dojam.

Nemojte mu vjerovati. Almódovar čak citira klasike crnoga filma ne bi li dao do znanja kako mu je posve jasno na koji se način takve priče pripovijedaju: njegov je idiom isti, ali cilj je posve različit. Kada u Lošem odgoju i dođe do neizbježnih obrata i zaokreta, oni bivaju tek postaje na putu prema raspletanju zagonetke samih likova. Radnja, ma koliko maestralno sročena bila, ovdje im služi samo kao potka.

U čemu je, onda, poenta, ako su i tema i način njezine obrade samo sredstva? Možda ni u čemu: možda je površinska omamljivost i ovaj put Almodóvaru bila bitnija od racionalne konstrukcije. Možda je puteni Gael García Bernal, pretvoren u ženu, sam po sebi dovoljan razlog. Možda. Ali ne mogu se oteti dojmu da povrh te eklektične provokativnosti Almodóvar nastoji progovoriti o nečemu intimnijem, traumatičnijem i neopipljivijem - o iskustvima koja su ga dovela do onoga što danas jest. Nije bitno što u filmu, navodno, nema izravnih autobiografskih konotacija: ma koliko se njegova konstrukcija poigravala s očekivanjima gledatelja, bjelodano je da se Almodóvar u Lošem odgoju najintenzivnije, i najbrutalnije, poigrava sa samim sobom.

Vladimir C. Sever