Sjaj tamne tvari

Sjaj tamne tvari

Ako bismo htjeli proglasiti vrhunac ove odlične predstave, onda je to sigurno odmjerena, precizna, duhovita kreacija rezignirane Ines Vitomire Lončar

Književnica i glumica Yasmina Reza u nas je najizvođeniji suvremeni francuski dramski autor: njezini Razgovori nakon pogreba (1987) i Art (1994), nagrađeni Moliereom, s pravom su utvrdili njezin ugled dramatičarke koju zanima fenomenologija građanskoga društva današnjice - a ne ekscesi ili formalni eksperimenti. Ona ništa ne baca in-yer-face, njezina su djela proizvodi suptilna senzibiliteta, duge tradicije i feminiliteta (koji je emotivna i intelektualna suprotnost radikalnomu feminizmu). Drugim riječima, analitička pronicavost, korjenito poznavanje kako stoljetnoga šarma francuske dramaturgije, takao i diskretnoga šarma buržoazije, te nametljiva ženska vizura - temeljna su obilježja djela Yasmin Reza. Što znači ženska vizura, da ne bude nesporazuma? Ništa drugo nego specifičnu perspektivu, način promatranja cjelokupnosti događanja, usmjerenu prema prividnim sitnicama, koje tako mnogo otkrivaju o psihologiji karaktera i o istinskoj naravi (pozadini) scenske situacije, a koje je većina (muških) autora sklona zanemariti, minorizirati ili drukčije tumačiti. Naime, upravo ti detalji najjača su strana njezine dramaturgije.

ZGODNE PARALELE

Najnoviji komad Yasmine Reza Život x 3 (ili Tri verzije života, kako glasi njegov originalni i mnogo prikladniji naslov), napisan 2000, odlično ilustrira neke od navedenih teza, iako, u kontekstu autoričina dosadašnjega rada, nedvojbeno predstavlja i stanovito klizanje prema boulevardu. No, to je još vrhunski, francuski boulevard, koji se naslanja na majstore 19. stoljeća, u prvome redu na Georgesa Feydeaua. Devedesetominutna komedija sadrži tri verzije jedne scenske situacije: etablirani znanstvenik, astrofizičar, sa svojom malograđanskom ženom, posjećuje nešto mlađi par, koji čine kolega znanstvenik u krizi te njegova (emancipirana, ali frustrirana) žena, odvjetnica. Iako je temeljna situacija u biti stalno jednaka, u svaku je unesena sitna varijabla (možda u skladu s danas popularnom teorijom kaosa), koja donekle mijenja i same likove, i njihove međuodnose, i vidljivi tijek radnje (iskazan, uglavnom, putem konverzacije, a tek onda minimalističkim razlikama u postupcima likova). Znanstvenici su, kao što je već rečeno, astrofizičari, i oni povremeno raspravljaju o galaktičkoj tamnoj tvari, što je zgodna paralela s tamnom tvari koja doista okružuje svaki međuljudski kontakt: aluzije, govor tijela, kontekst. Istina, ne bi bilo bitne razlike ni da su znanstvenici, recimo, romanski filozofi: njihov farsični susret otkriva ono što ih sve, u današnjem društvu, zapravo oprimira - a to je imperativ uspjeha, kontinuirani stres kompetitivnosti: znanost je pretvorena u neku vrst natjecanja.

RASPARIVANJE I PONOVNO OBLIKOVANJE

Na drugoj strani autorica varira i roditeljsko/bračno/ljubavničke odnose: i tu postoji tamna tvar, volumenom veća od vidljive. Parovi se, na neki način, rasparuju i drukčije oblikuju: etablirani, cinični znanstvenik povezuje se sa ženom frustriranih, latentnih ambicija; gubitniku, pak, odgovara rezignirana malograđanka. Dijalog sjajne duhovitosti vrlo je fluentan - i tu riječi kazuju nešto drugo, ili više od svoga doslovnoga značenja.

Režija Ivice Šimića jednostavna je i učinkovita te se u potpunosti oslanja na četvero sjajnih glumaca: Vitomiru Lončar (s kojom će se alternirati, u budućim izvedbama, Doris Šarić Kukuljica), Natašu Janjić, Ivicu Zadra i Borisa Svrtana. Svatko od njih ostvario je precizno formiran karakter, koji nadmašuje okvire vaudevillea, no ako bismo baš htjeli proglasiti vrhunac ove odlične predstave, onda je to sigurno odmjerena, precizna, duhovita kreacija rezignirane Ines Vitomire Lončar. S obzirom na dimenzije Male scene, scenografkinja Dinka Jeričević nije imala odveć posla (pogotovo što to ni tekst ne zahtijeva), dok je kostimografkinja Jagoda Zadro likove odjenula ne samo na dopadljiv način nego i s naglaskom na njihovim dominantnim karakternim crtama, odnosno pretenzijama.

Mala scena nastavlja svojim putem, te se postupno profilira u bitan zagrebački teatarski punkt, i to ne samo kad su u pitanju predstave za djecu i mladež; naime, to kazalište sustavno uvrštava u svoj repertoar nove tekstove autora europskog i američkog mainstreama (dakako, one u skladu s njegovim mogućnostima), uspješno kombinirajući kakvoću i komercijalnost - što je za mnoge druge teatre još potpuna nepoznanica.

Boris B. Hrovat