Redatelji ili obrađivači

Redatelji ili obrađivači

Indikativno je da su zamjećeniji pa i cjenjeniji bili oni filmovi Škole koji su tu didaktičnost znali kamuflirati u kakvu intelektualnu dosjetku, u duhovitu čak i ironičnu ili samoironičnu pretjeranost, ponekad čak i u umjetnički eksperiment

Aleksandar Gerasimov bio je inženjer, a među istaknutijim filmskim suradnicima Škole narodnog zdravlja bilo je i književnika, kazališnih ljudi i glumaca, slikara i novinara; o liječnicima da i ne govorimo. Iznenađujuće je koliko je intelektualaca davalo djelatnu podršku filmskim ambicijama Škole narodnog zdravlja. Tim više što čudi što je i usprkos dobroj organiziranosti, brojnim projekcijama i predavanjima, Škola djelovala prilično anonimno. Možda je našu službenu javnost odbijala činjenica što se filmovi Škole obraćaju ponajprije neukom i seljačkom puku, možda je odbojno djelovala i neskrivena didaktičnost koja je oduvijek na ovim prostorima vodila nesmiljeni rat s visokim umjetničkim i umjetničkim kriterijima.

KAMUFLAŽNE DOSJETKE

Indikativno je da su zamjećeniji pa i cjenjeniji bili oni filmovi Škole koji su tu didaktičnost znali kamuflirati u kakvu intelektualnu dosjetku, u duhovitu čak i ironičnu ili samoironičnu pretjeranost, ponekad čak i u umjetnički eksperiment. Igrani i animirani filmovi tu su imali više šansi i ne samo da su u doba nastanka bili poznatiji i na višoj cijeni, protegnulo se to i do naših dana. Tako ispada ja je Škola znamenitija po svojim - da malo pretjeram - usputnim i perifernim aktivnostima nego po temeljnoj: dokumentarnom filmu. Premda udio dokumentaraca u ukupnom broju proizvedenih filmova u Školi narodnog zdravlja čini gotovo devedeset posto (preko stotinu i četrdeset filmova raznih dužina, od cjelovečernjih do forpšana), filmska literatura češće bilježi one druge, preostale naslove, igrane i animirane.

Simpatični igranofilmski diletantizam Joze Ivakića bit će predstavljen tako gotovo nezaobilaznim u povijesti i Škole i hrvatskog filma općenito, a posve su nepoznati cijeli, istraživački vrlo radoznali dokumentaristički opusi. Čuveniji su i nesačuvani pokušaji crtića, neprovjerljivih dometa, negoli dokazano vrijedni dokumentarci. Jasno, ne treba ignorirati ili podcjenjivati filmove u kojima je makar i u samo jednom kadru upotrebljen crtež; nedvojbeno je, isto tako, da su filmovi snimani tehnikom sjenki odigrali nemalu ulogu u premišljanju puta do pravog animiranog filma; svaka čast i slava i Petru Pappu i Vilku Šeferovu, napose Milanu Marjanoviću, nesporni intelektualni autoritet kojega je bio vjerojatno presudan u prvim godinama djelovanja Škole. Na kraju krajeva, Marjanović je bio i dokumentarist. Ostaje ipak dojam o podcjenjenosti dokumentaraca unutar i inače skromne bilježene i zabilježene važnosti filmova Škole.

DOKUMENTARAC JE FILM SAM

Kada se malo bolje porazmisli, to i nije tako čudno. Snimanje dokumentarnog filma obično ne prati onakvo zanimanje javnosti kao kad je riječ o igranim filmovima. Nema zvijezda, nema afera, skandala, ničega osim filma samoga. Filmsku ekipu dokumentarnog filma često čini tek nekoliko ljudi, nema tu kao u igranim ili filmovima sjenki Škole narodnog zdravlja sudjelovanje članova Narodnoga kazališta u Zagrebu, a na špicama nema ni manuskripta i režije, nema samodopadnog isticanja autorstva. Dokumentaristi su skromni ljudi. Na špicama dokumentarnih filmova Škole narodnog zdravlja uz snimatelja najčešće se spominje još samo jedan čovjek, čovjek koji je film obradio. Dakle: obradio ili obrada i snimio ili fotografije, uz nerijetko tek prvo slovo imena i prezimena obrađivača i snimatelja, jedini su podaci o osobama i funkcijama tvoraca filma, A ako ste te sreće da vam je i ime i prezime dugačko, izostat će i ono prvo slovo imena. Primjerice, u filmu Bjesnoća s podnaslovom smrtonosna bolest ljudi i životinja, Obradio: Dr. Drago Chloupek, Snimio: Ing. Gerasimov. Ili u već spominjanom filmu Jedan dan u turopoljskoj zadruzi: Obradio: Dr. Drago Chloupek Fotografije: Ing. A. Gerasimov. Vjerovalo se, vjerojatno, da će akademska titula više impresionirati (seosku) publiku od tamo nekakva imena s puno slova: Aleksandar...

U današnjim filmografijama ono obradio ili obrada redovito se prevodi u kratice sc. i r., što znači: scenarist i režiser. Teško je utvrditi kad se to preimenovanje prvi put dogodilo. Prešutno su svi na to pristali, no kao da i dandanas ostaju neke nedoumice.

ŠTO ZNAČI OBRAĐIVAČ

U Filmskoj enciklopediji (1986, odnosno 1990) Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža obrada se ne spominje niti kao raniji sinonim za režiju niti u bilo kojem drugom autorskom smislu ili kontekstu. Obrada filma, u nas uobičajeni naziv za završnu fazu u stvaranju filmskog djela, koja slijedi nakon snimanja filmske slike... - kad bismo ovu natuknicu doveli u najdirektniju vezu s našim problemom, znači li to da obrađivači uopće nisu bili na snimanju? Posve pouzdano vrlo je teško odgovoriti; sigurno je tek da obrada sa špice filmova Škole narodnog zdravlja i obrada filma iz Enciklopedije nisu identični pojmovi. I inače su obrađivači u literaturi (povijesti, enciklopedistici, publicistici) vrlo šareno tretirani. Vrlo će nategnuti, neodređeni i višeznačni bili kvalifikativi koji bi trebali biti razlogom da se obrađivač preimenuje u režisera (i scenaristu, ako nije drukčije navedeno). Drago Chloupek je, istina, u Enciklopediji liječnik i filmski redatelj, no niti desetak godina ranije, u Zagrebačkom krugu crtanog filma (1978, urednik Zlatko Sudović) on je samo liječnik koji »sudjeluje u stvaranju niza filmova...« a »...osobno je realizirao više vrijednih filmova...«. Ranije je obrađivač Chloupek prolazio još drukčije, da ne kažem gore. Tako 1964. godine, u Filmskoj kulturi, u tekstu O jednoj kameri izmedju dva rata Mladen Hanzlovsky piše da je Jedan dan u turopoljskoj zadruzi 1932. godine prema ideji dr. Chloupeka snimio Gerasimov »koji je i sebi i čitavom filmskom opusu tog našeg veterana priskrbio potpuno neočekivano vrijedno međunarodno priznanje«. Godine 1964. Gerasimov je bio još živ, Chloupek je umro godinu dana prije. Od ideje pa do režijskog vodstva proći će dosta godina, pa će u Između publike i države (1984) »...film »Jedan dan u turopoljskoj zadruzi« koji je Gerasimov pod režijskom vodstvom Chloupeka snimao nekoliko godina, a dovršio i prikazao još davne 1933. godine!« ponovno oživjeti pitanje koje se doduše, ne postavlja, ali je stalno nazočno: što je to obrada, što je to radio obrađivač?

ŠTO RADI REDATELJ DOKUMENTARCA?

Još je zanimljiviji slučaj Milana Marjanovića. Književnik i publicist, otac Branka Marjanovića, urednik i politički aktivist, član Jugoslavenskog odbora - sve mu to priznaje i Enciklopedija da bi i stidljivo ustvrdila kako »...kad je na poticaj dr. A. Štampara u Zagrebu 1927. otpočela proizvodnja prosvjetnih filmova u Školi narodnog zdravlja, Marjanović postaje umjetnički rukovoditelj (što uključuje poslove scenarista, dramaturga i redatelja.« Zagrebački krug crtanog filma otišao je još dalje: nedvosmisleno stavlja znak jednakosti između obrade i režije, jer je Marjanović, novinar, publicist, književnik i član JAZU »već 1929. radio kao režiser (u to vrijeme su u Školi narodnog zdravlja taj posao zvali obrada...«.

KOLOPLET PITANJA

Eto nas, dakle, opet kod famozne obrade! Vraćam se ponovno i na dilemu: jesu li obrađivači uopće bivali na snimanjima filmova? Ili su režirali odnosno obrađivali doneseni materijal? Zašto se uporno inzistira i prenosi, manje ili više oprezno i s ogradama, da je Gerasimov snimao i snimio Jedan dan u turopoljskoj zadruzi, jednom po ideji, drugiput - ma što to značilo, pod režijskim vodstvom? Nigdje se, istina, izrijekom ne kaže da Chloupeka baš i nije bilo blizu, no zašto se onda bez izmotancija ne kaže: režiser Drago Chloupek? Što je zapravo tu radio dr. Drago Chloupek? I treba li pitanje protegnuto do krajnje radikalizacije problema: što uopće radi režiser dokumentarnog filma?

U svezi s cijelim ovim kolopletom pitanja, problema i dilema, prisjećam se i vlastite zgode od prije nekoliko godina. Kao svom nastavniku na ADU javlja mi se višegodišnji apsolvent filmske režije pitanjem može li diplomirati s dokumentarnim filmom? Dakle, ne s igranim nego s dokumentarnim filmom? Naravno da je to moguće, a on ima jedan duži dokumentarac u produkciji ne znam više koga, rado bi mi pokazao taj film pa da se onda konzultiramo. I dogovorimo se, ostavit će mi kasetu. Pogledam ja film: ozbiljan rad, jednosatni putopisni dokumentarac o alpinističkoj ekspediciji negdje na kraj svijeta, uspinjanje na jedan od vrhova Anda, čini mi se. I nađemo se nas dvojica. Pozdravimo se, nismo se dugo vidjeli. Da malo opustim atmosferu, a i dosta radoznao, pomalo ga zadivljeno pitam kako je uspio odoljeti pa ne ući ni u jedan kadar filma, za uspomenu, ipak je to neponovljiv i zacijelo za sve sudionike ekspedicije nezaboravan doživljaj. »Znao sam da ćete to pitati«, kaže on malo snuždeno. »Pa nije valjda...?« »Je, je.« Nije on bio u ekspediciji. Spremao se, sve dogovorio, ali se neposredno prije puta razbolio.

»Pa ne možeš diplomirati na donesenom materijalu«, ote se meni. »Da je ispit iz montaže, O. K., ali iz režije?«

I nije izašao na diplomski. A meni povremeno padne na pamet da možda i nisam bio u pravu kada sam čovjeka odgovorio od ispita. Zar je Frank Capra bio iza kamere baš za vrijeme svakog kadra svog dokumentarnog serijala u šest dijelova Zašto se borimo? (1941-43)? Nemoguće! Zar je i Leni Riefenstahl mogla biti iza svake od svojih trideset kamera dok je radila Trijumf volje (1934)? Ili Olimpijadu (1936)? I mogli bismo tako redati filmove i filmove za koje se pouzdano zna kako režiseri nisu bili nazočni na snimanju, a nitko im ne odriče autorstvo.

No to je već posebna priča. Riječ je o prirodi filma, o filmskom kadru, o obradi i(li) režiji. O mišljenju filma i filmom. Priča je to i o dokumentarnim filmovima Škole narodnog zdravlja, priča s puno zamki u koje je lako upasti, s puno i estetičkih i drugih pitanja na koja nimalo lako nije naći pravi odgovor. Najteže od tih pitanja sigurno nije: je li redatelj, obrađivač, što li je, bio ili nije bio svo vrijeme pokraj kamere.

(Nastavlja se)

Zoran Tadić