Prolazak ispod duge

Prolazak ispod duge

Philip Glass iz praktički jednog, zvučno unificirana instrumentalnog ansambla, uspijeva dobiti cijelu paletu nijansi. Prijelazi su blagi i nježni (zato ponavljanje sličnog, a nikada istog, djeluje umirujuće)

Bezvremena glazba uhvaćena u krug tri vremenske priče o tri različita, a ipak nekako povezana lika (film je režirao Stephen Daldry prema istoimenom romanu Michaela Cunnighama) kao da dolazi iz unutrašnjosti gdje nestaju prostorno-vremenski odnosi i gdje počinje ono što je isključivo ljudsko. Minimalizam Philipa Glassa na soundtracku Sati različit je od minimalizma Rileyja, Reicha i Younga. Jer i oni potkopavaju ljudsku unutrašnjost, ali ponavljanjima malih cjelina izazivaju neugodu, nemir i vrtoglavicu. Glassova je glazba, nasuprot tome, smirujuća. Osobito u prvom broju, Poet Acts, gdje sugerira posvemašnji mir i unutarnje isijavanje spisateljice Virginije Woolf, koje se pretapa u široki niz harmonija obojenih zvukom gudača. No mir se pokreće. Zadržavajući harmonijsku osnovicu koja neopazice prati cijeli CD, Glass je razvija principom minimalističkoga variranja: uvijek ista, a nikada doista ista, ona se u drugom broju, Morning Passages, pretvara u igru bezbrojnih linearno-tematskih mogućnosti.

GLAZBENE BOJE

Tijekom slušanja Sati pokazuje se da im je najvažnija komponenta boja. Premda se koristi orkestrom (primarno gudačima s povremenim upletanjem metalnih udaraljki i harfe - a nikad puhačima), gudačkim kvartetom (Lyric Quartet) i glasovirom (svira ga Michael Riesman), Philip Glass iz praktički jednog, zvučno unificirana instrumentalnog ansambla, uspijeva dobiti cijelu paletu nijansi. Prijelazi su blagi i nježni (zato ponavljanje sličnog, a nikada istog, djeluje umirujuće). Svaki broj donosi igru bojama, a posebnost vješta koloriranja najviše dolazi do izražaja u I’m Going To Make A Cake. U tome broju Glass pretapa zvuk harfe u zvuk glasovira, a zvuk glasovira u zvuk gudača i opet natrag u zvuk glasovira. Instrumentalne su boje pozorno odabrane - gotovo doslovno vidimo plavu, svjetloplavu, ljubičastu i opet plavu (naravno, svaki slušatelj odabire svoju vizualnu paletu) - a njihovi su prijelazi izrazito suptilni. Glasovir postaje harfa a ne zna se ni kada ni kako.

U I’m Going To Make A Cake, koji se nalazi blizu sredine CD-a, ujedno se prvi put jasno profilira melodija. No, budući da je načelo postupnosti temeljno načelo Glassova glazbenog izraza, slušatelj ne zapaža kada su akordi i harmonije prepustili primat melodiji. To se zapravo nikada ne zbiva, jer se harmonija i melodija neprestano isprepleću, jer se Glass igra njihovom dominacijom pa se nerijetko pratnja doživljava dominantnijom od melodije (npr. u broju Dead Things). A budući da melodija uvijek niče iz pratnje, i budući da harmonija uvijek u sebi nosi latentnu prisutnost melodije (npr. u broju Why Does Someone Have To Die?) granice između harmonije i melodije uvijek su mutne i nejasne.

ZATVARANJE KRUGA

Variranje istoga u slično i sve različitije od početnoga Glassova je temeljno načelo. Pritom se mijenjaju registri, tempa, kolorističke nijanse, glasnoća, načini oblikovanja tema. A teme - koje su uvijek srodne - ponekad se logično rađaju iz harmonijskoga tijeka, a ponekad ih skladatelj slaže iz ponuđenih komadića starog i prepoznatljivoga glazbenog materijala. Tada se nerijetko dobiva osjećaj neodlučnosti (Morning Passages) ili duboke zamišljenosti (Vanessa and the Changelings), zbog čega se neki brojevi doživljavaju kao izrazito ženski (Something She Has To Do).

Širokim crescendima i naglim piano-efektima uklopljenim u igru glazbenim bojama, Glass slaže veliko koncertno djelo koje počinje od koncertnoga tretiranja pojedinih stavaka-brojeva (npr. Morning Passages). Drugi su brojevi, zbog filmske zadanosti, zvukovno i strukturalno manje koncertantni, ali se svi - osobito u drugom dijelu soundtracka - uklapaju u obrazac gradnje sličnosti-srodnosti: ono što je prikazano u jednom broju, postoji i u sljedećem, ali se zbog bogate razrade samo naslućuje. Koncertna zadanost prenosi se na taj način s početnih Morning Passages do završnoga broja The Hours, koji se osjeća zbrojem svih brojeva i glazbenih zbivanja. Dakako, ponavljanja nema - sve je samo slično, a završetak je početak. Na kraju nema logične tonike ni ritardanda. Kao u mnogim brojevima prije toga, glazba jednostavno nestaje, isparava. A nama, uvučenim u očekivanje fascinantnoga beskonačnog kruženja, jedino preostaje ponovno pokrenuti CD i tako zatvoriti krug Glassove bezvremene glazbene igre Satima.

Irena Paulus