Prijelomni događaj

Ključan trenutak trodnevnoga skupa donošenje je dva strateška dokumenta upućena Saboru, Vladi Republike Hrvatske, lokalnoj upravi i javnosti da aktivnom politikom prema građenju i okolišu provedu u djelo ciljeve koje u njima postavlja struka

U organizaciji Udruženja hrvatskih arhitekata i Razreda arhitekata Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu između 14. i 16. listopada održan je u Zadru Prvi kongres hrvatskih arhitekata. Tema je bila više no aktualna - gradnja na obali, te ne čudi što je privukla iznimnu pozornost stručne javnosti. Prema nekim neslužbenim podacima bila je riječ o šestotinjak sudionika. Zbog mnogobrojnih nedorečenosti, ali i neupućenosti, problem gradnje našao se u središtu zanimanja najšire javnosti koja će zbog niza okolnosti postati svjesna ograničenja i vrijednosti jadranske obale i načina na koji se taj prostor gradi.

TRI TEMATSKE CJELINE

Iz toga je razloga kongres bio podijeljen na tri tematske cjeline: stanje, identitet i metode. Kako su naglasili organizatori kongresa, proteklo razdoblje obilježeno je pravnom optikom i potragom za idealnim propisom koji bi ispravno napisanim člancima riješio sva pitanja izgradnje i upravljanja prostorom. Takav pristup, smatraju organizatori, doveo je do suprotna učinka od željena: stalna potraga za idealnim sustavom izazvala je nestabilnost i sama postala generatorom nereda, a u nemogućnosti rješavanja stanja isključivo pravnom logikom propisi su postali sve složeniji i nerazumljiviji. Kao ključno pitanje izgradnje obalnoga prostora postavljeno je pitanje novog identiteta. Iz toga razloga organizatori kongresa postavljaju pitanje: »Što je suvremena hrvatska obala 21. stoljeća? Je li to romantizirana projekcija dalmatinskih sela pretvorena u turistički megatheme-park, industrijska i preizgrađena obala ili pak potpuno zaštićeni prirodni rezervat?«

U tom smislu ističe se potreba profiliranja novog identiteta obalnoga prostora. S druge strane, kada se govori o metodama, istaknuto je da je obilježje našega recentnog tranzicijskog razvoja, za razliku od prethodnoga razdoblja, potpuna odsutnost urbanističkih projekata. Nedostaci sustava i ekonomske okolnosti postupno su prema mišljenju organizatora »anomaliju pretvorile u model izgradnje«. Iz toga se razloga uz kvalitetne legislativne okvire, pitanje identiteta, nužno nameće i pitanje metoda izgradnje primjenjivih u današnjem hrvatskom kontekstu.

OKAMENJENA GLAZBA

Prvi kongres hrvatskih arhitekata zasigurno je prijeloman događaj kako za razvoj arhitektonske struke, ali i budućeg odnosa prema građenju i prostoru. Osobito veliku pozornost javnosti izazvao je dolazak tijekom prvoga dana skupa predsjednika Republike Stjepana Mesića. Ako možemo reći, istaknuo je Mesić, da je arhitektura okamenjena glazba, onda je sasvim logično da se ovaj kongres održava upravo u Zadru, gdje možemo vidjeti antičku, romaničku, gotičku, renesansnu, baroknu i modernu arhitekturu, ali nažalost i ono što agresivno napada naš prostor, odnosno one građevine koje nikada nisu smjele biti izgrađene. Mesić je osobito naglasio problem nelegalne izgradnje na otoku Viru, na kojem se danas mogu vidjeti građevine od finskih drvenih kuća do građevina koje bi pristajale negdje u Tunisu. To nije nagrdilo samo taj otok, nego i naš odnos prema prostoru, i to se, napomenuo je predsjednik, više ne bi trebalo nikada događati.

Vrlo oštrim riječima okupljenim se stručnjacima obratila i ministrica prostornog uređenja i graditeljstva Marina Matulović Dropulić. Ona će u izlaganju upozoriti na devastacije u prostoru za koje veliku odgovornost snosi upravo struka. Činjenica je, istaknut će ministrica, da je struka zbog investicijskih zahtjeva i velikih ambicija često znala probiti granice profesionalno prihvatljiva ponašanja, no vrijeme je da svi danas učinimo sve da se to više u budućnosti ne ponovi. Prema njezinu mišljenju izlaz je iz situacije donošenje kvalitetne regulative na europskim standardima, te kodeksa ponašanja i sankcioniranja prekršitelja oduzimanjem licencija. U našoj struci pogreške i neprofesionalno ponašanje, istaknula je ministrica, strše na nekom mjestu ili gradu i bacaju trajnu ružnu i tamnu sliku na većinu dobrih projekata. Iz toga je razloga tema skupa gradnja na obali, prema njezinu mišljenju, vrlo životna te očekuje da će pridonijeti znatnim pomacima na tom području. Samo zajedno, zaključit će ministrica, možemo napraviti reda u našem prostoru.

TEŠKO STANJE U PROSTORU

Tijekom trodnevnoga kongresa raspravljalo se o mnogim važnim pitanjima vezanim uz stanje u prostoru, koje je, kako će istaknuti jedan od sudionika, arhitekt Vedran Mimica, teško. Realizirana metafora stanja u prostoru bespravna je izgradnja otoka Vira. No, nažalost, nije riječ o izdvojenom primjeru. Već samo nekoliko metara dalje od zadarskog hotelskog kompleksa Borik, gdje se održavao kongres, moguće je vidjeti na desetke sličnih arhitektonskih primjeraka nalik onima virskim, a stanje nije ništa bolje ni na kontinentu. Naprosto je došlo, kako će tijekom jedne od rasprava zaključiti arhitekt Boris Morsan, do ekološkog zagađenja prostora lošom gradnjom, ali ne samo bespravnom izgradnjom nego i onom legalnom, koja ne samo što ne zadovoljava estetskim izgledom, već ne zadovoljava ni osnovne kriterije struke. Dakako, jedno od pitanja koje se na kongresu moglo čuti je tko te kriterije treba određivati - investitor ili struka? Nažalost, u nas je jedan od najvećih investitora država.

Kako upaliti svjetlo, zapitat će se splitski arhitekt Ante Kuzmanić. Kako graditi na moru, stvarati nove doživljaje, a ne novu ljepotu? Riječju, kako se postaviti prema problemima koje nameće život? Prema Kuzmaniću razlika u kvaliteti rješenja prostora s urbanističkim planom bez planske izgradnje ili s divljom izgradnjom ne postoje. Nije više moguće promijeniti prostor uništen lošim urbanističkim planom. I za jednu i drugu situaciju krivi su prema njemu arhitekti. Naši gradovi, mišljenja je, a ni prostor uz obalu, nemaju kontinuiteta razvoja, nego ovisno o društveno-političkim zbivanjima dolazi do eksplozije gradnje. Vrlo često tijekom skupa postavljano je i pitanje smjera razvitka, da li se on treba odvijati u smjeru kvantitete ili kvalitete. Tako će primjerice arhitekt Nikola Bašić postaviti tezu razvitka kao tautologije turizma. On će se založiti za razvoj turizma, ne kroz turističku, nego kulturološku prizmu. O turizmu i njegovu utjecaju na prostor osobito će kritički govoriti glavni konzervator Miljenko Domijan. Za njega je turizam lažan pseudodogađaj jer se događa u lažnoj arhitektonskoj scenografiji.

DONOŠENJE STRATEŠKIH DOKUMENATA

Nažalost, u pojedinim trenucima činilo se da se kongres udaljava od glavne teme, gradnje na obali. Prevelika pozornost dana je našim arhitektima gastarbajterima, Vedranu Mimici te Branimiru Mediću i Peri Puljizu, čiji je istup u pojedinim trenucima prelazio u dosadnu i iscrpljujuću samopromociju osobnih projekata. Tijekom kongresa mnogo se govorilo o nizozemskim iskustvima, stambenoj izgradnji u nekadašnjim lukama Amsterdama, Rotterdama, projektu Berlage Instituta. Nizozemski arhitekt Adrian Geuze istaknuo je kako dalmatinska obala ima čudesnu ljepotu te bi bila velika šteta da se ona uništi. Vrlo zanimljivo predavanje održao je i Španjolac Luis Falcon o turističkoj mašineriji i projektima revitalizacije španjolske obale.

Najzanimljivije izlaganje imao je arhitekt Damir Blažević u ime skupine Platforma 9.81. On je jedini za razliku od većine sudionika kongresa uspio dati jasnu analizu današnjega stanja prostora. U svom izlaganju Blažević će dovesti u izravnu vezu tranziciju u kojoj se Hrvatska nalazi i manifestacije toga razdoblja u području izgrađenog. U tranziciji, planiranje i dizajn postali su aktivnost svedena na nekoliko četvornih metara privatne parcele. Uloga arhitekta znatno se promijenila, a novo razdoblje zahtijeva razvoj novih tehnika i metoda djelovanja.

Ključan trenutak trodnevnoga skupa donošenje je dva strateška dokumenta upućena Saboru, Vladi RH, lokalnoj upravi i javnosti da aktivnom politikom prema građenju i okolišu provedu u djelo ciljeve koje u njima postavlja struka. Riječ je o važnu trenutku za hrvatsku arhitekturu, jer se prvi put arhitektonska struka obratila javnosti jedinstvenim stavom. Prvi dokument naslovljen je Gradnja na obali. Obala i otoci, stoji u dokumentu, naša su najveća vrijednost. Taj opće prihvaćeni zaključak podrazumijeva i poseban status i brigu. Sustav planiranja i upravljanja obalnim razvojem mora biti logičan i operativan, što podrazumijeva promjenu zakonskih okvira. Izgradnja na obali mora biti rezultat promišljena multidisciplinarnog postupka kao slijed prostorne politike države i nacionalne politike arhitekture. Obala je prostor u kojem se živi, a posljedično tome i gradi. Svaki pokušaj zaustavljanja procesa i zamrzavanja zatečenoga stanja osuđen je na neuspjeh. Održiv razvoj bez stanovništva nije održiv razvoj. Privatizacija i ograđivanje obale apsolutno je neprihvatljiv model, stran hrvatskoj tradiciji odnosa prema prostoru. Koncept zatvorenih kompleksa, ili pak prodaje uvala ili cijelih otoka, nipošto ne pripada obalnom prostoru.

POTICANJE SVIJESTI JAVNOSTI I VLASTI

Drugi dokument, naslovljen Deset prijedloga za nacionalnu politiku arhitekture na prvom mjestu naglašava kako je kvaliteta izgrađenog okoliša pravo i obveza svakoga pojedinca. Državna i lokalna uprava dužne su osigurati provedbu tih prava i obveza. Također se ističe da je arhitektura područje od nacionalnog interesa, dio prepoznatljivosti i kulture naroda. Govoreći o nasljeđu u dokumentu je istaknuta i važnost zaštite, brige i unapređenja arhitektonskoga nasljeđa, te stoljećima stvaranih kulturnih krajobraza. Treba poticati svijest javnosti i vlasti o regionalnom i lokalnom identitetu, kao i kvaliteti izgrađenog i prirodnog okoliša. Strategija uređenja prostora treba uvažavati načela očuvanja okoliša i prostornih potencijala za buduće generacije. Sustav javne nabave i javni investitori moraju pri dodjeli poslova projektiranja osigurati izbor prema kriterijima kvalitete, u oblikovnom, tehničkom i ekonomskom smislu. Zgrade javne namjene moraju biti primjeri kvalitetne arhitekture. Velika važnost u dokumentu dana je arhitektonskom natječaju kao demokratskom i transparentnom sredstvu kojim se postiže raznolikost ideja, kreativnost i inovacija. Govoreći o zakonodavnom okviru u dokumentu je napisano da on mora biti jednostavan i efikasan te treba omogućiti sudjelovanje javnosti pri donošenju odluka koje utječu na kvalitetu arhitekture i izgrađenog okoliša. Osobita se važnost pridaje edukaciji i stalnu usavršavanju arhitekata, koji moraju biti multidisciplinarni i usmjereni kompetentnu preuzimanju profesionalne odgovornosti. Arhitekti snose odgovornost prema društvu i okolišu. No za potpuno preuzimanje odgovornosti arhitekti zahtijevaju po uzoru na druge europske zemlje organiziranje samostalne Komore arhitekata. Na kraju toga povijesnog dokumenta arhitekti zaključuju kako je kultura građenja trajni proces javnoga dijaloga o stvaranju izgrađenog okoliša i odnosi se na sve izgrađeno, a ne samo na arhitekturu.

Krešimir Galović