Prava ekstatična romanca

Prava ekstatična romanca

Dok Disneyjeve konzerve ne pristaju zaručiti golemo zeleno čudovište za prelijepu princezu, del Toro će film završiti u ganutljivu spektaklu romantične ekstaze, kad dva tragičara koji toliko čeznu za ljubavlju napokon ostvare tu ljubav strastvenim poljupcem

Premda se od svih mogućih umjetničkih formi struktura stripa može najbolje prilagoditi specifičnostima filmske poetike, njegovi recentni celuloidni transferi mahom su zakazali, ne računajući na X-Men i Spider-Man. Zato nam najintrigantniji filmovi o stripu snimljeni u posljednjih desetak godina ne pokazuju njihove popularne junake, nego autora koji je te junake kreirao (Crumb, American Splendor). No, nikad ne reci nikad. Čudesni Guillermo del Toro već nam je u nekoliko navrata dokazao da se može upustiti u fine duele sa stripovskom ikonografijom, pa je njegova adaptacija kultnoga stripa Mikea Mignole, u isti mah šaljiva i rapsodična, vratila comics-to-movie superheroici dignitet kakav ona doista zaslužuje. Ima u Hellboyu mnogo vagnerijanskog Sturm und Dranga. A teen Weltschmertz nudi se u neograničenim količinama. Dakle, J. D. Salinger i H. P. Lovecraft. Ekscentričan spoj sirova pulpa, nacističke teatralnosti i carističke dekadencije (satanističku misu predvodi nitko drugi no poludjeli monah Grigorij Rasputin). Dakako, ne nedostaje ni neizbježnih trauma iz prošlosti, pa se Wolverineove neuroze u usporedbi s onima koje proživljava Hellboy doimaju poput kraćega dremeža na psihoterapeutskom kauču.

PLAMENA PRINCEZA

Jer, kad se šezdesetogodišnji Hellboy ukaže u sadašnjosti, on u duši i dalje ostaje sjetni i ironični adolescent, kako to već nalaže stripovska tradicija, zaljubljen u pirokinetičku curu. A pojava njegova novog humanoidnog partnera Johna Myersa samo će povećati razinu junakovih unutarnjih nemira. Zato netko iz trokuta mora biti žrtvovan. No, koliko se god del Torov rukopis doima poganskim, referencije na sedam bogova kaosa istodobno kazuju da je autor odlučio u svoje energične kadrove prošvercati malo kršćanske alegorije, pa čak poseže i za stigmatama. No, on u tim trenucima ne igra na ridikuloznu kartu, nego ostaje vjeran palpovskoj poetici, dok mu CGI efekti nikad nisu drski ni zamorno uniformirani, kao što je to bio slučaj s Daredevilom i Punisherom. Osim toga, autorova odluka da umjesto planiranoga Vina Diesela glavnu ulogu dodijeli karakternomu glumcu Ronu Perlmanu pokazala se i više nego dobitnom kombinacijom.

Ipak, najzanimljiviji segment filma počiva na odnosu Hellboya i Shermanove. Za razliku od animiranoga pandana Shreka, s kojim dijeli gotovo identičnu fizionomiju (zelene uši ovdje zamjenjuje par rogova nalik na čepove nataknute na glavurdu neke prijeteće face iz lokalnoga krimipodzemlja), njegova se romanca razvija u drugom smjeru. Dok Disneyjeve konzerve ne pristaju zaručiti golemo zeleno čudovište za prelijepu princezu, nego mu nalaze zeleni pandan, jer prema njihovim etničkim parametrima, zeleno se sparuje sa zelenim kao što crno ide s crnim, a bijelo s bijelim, del Toro će film završiti u ganutljivu spektaklu romantične ekstaze, kad dva tragičara koji toliko čeznu za ljubavlju napokon ostvare tu ljubav strastvenim poljupcem. Dakako, Shermanova također ima paranormalne sposobnosti. Ali ona nije ružna poput drukčijega Hellboya. Rogata spodoba deformirane čeljusti i bačvasta torza napokon će zagrliti darkersku plamenu princezu. Nastavak slijedi.

Dragan Rubeša