Početak velike karijere

Tridesete, Ingrid Bergman, Gustav Molander, Oktavijan Miletić...

To da se u Filmskom centru uspjelo prikazati čak sedam od deset najranijih - ne američkih nego švedskih filmova Ingrid Bergamn, činjenica je koju iz više razloga treba zabilježiti. Gledaju se, dakle, filmovi iz vremena djeda ili pradjeda većine današnjih gledatelja, filmovi iz 1930-ih, a te su godine uglavnom zapamćene po trijumfalnom pohodu tek otkrivenoga filmskog zvuka, zapamćene (uz dvadesete) kao zlatno doba Hollywooda. Ilustriraju ih, uz nešto mračnih tonova iz gangsterskih filmova, frenetična plesanja F. Astairea i G. Rogers i brzometne replike koje s jedne strane ispaljuju J. Stewart ili C. Grant, a s druge uzvraćaju K. Hepburn ili R. Russell. Međutim, nije baš u svim kinematografijama bilo tako dinamično ili veselo; tako se u SSSR-u sineasti boje i svoje sjene, a tom su osjećaju sve bliži i oni iz Njemačke.

Povijest filma ne čine samo takve tzv. velike kinematografije, nego i one druge - srednje i male, a sve su one više-manje u tim godinama imale velikih teškoća zbog prijelaza na zvučnu tehnologiju. Zvučna revolucija bila je vrlo skupa, a uz to su više prosperirale kinematografije u kojima se govore veliki svjetski jezici. U tom kontekstu, ipak, nikako se ne smije zaboraviti da je vlastiti jezik mogao biti i od koristi. Odnosno: češka je kinematografija tada procvala, jer su Česi željeli čuti kako s ekrana dopire upravo njihov, češki govor!

UDARI ZVUČNOGA FILMA

Središnja tema ovoga napisa je, međutim, spomenuti ciklus, dakle švedski film iz tridesetih i debitantkinja Ingrid Bergman, a prikazani filmovi mogu svjedočiti i o redatelju Gustafu Molanderu, kojega su u ciklusu zastupala čak četiri filma. Eh, i švedski je film tada primao gadne udarce; iz spomenutih razloga proizvodnja se između 1930. i 1936. naglo smanjila na 20 igranih filmova godišnje, da bi potkraj tridesetih krenula prema rekordnih 45 iz 1945. Pored toga, 1930-e su i umjetnički najstagnatnije razdoblje te kinematografije u kojoj se pojaviše, nižući ih kronološki, Sjörström, Stiller, Sjöberg, Bergman, Widerberg, Troell, Moodysson. Tih godina Šveđani gube polet iz prethodnoga (zlatnog) razdoblja, iako je upravo prvi Molanderov zvučni film Jedna noć(1931) obećavao nešto drugo. I Šveđani, naime, vole čuti svoj jezik, pa se rasprostranjuju tzv. dijaloški filmovi lišeni dinamike, a i duhovitosti uspjelijih istovrsnih američkih filmova iz tog razdoblja; u zemlji jake kazališne tradicije prizori iz salona pogibljeno potiskuju one iz eksterijera, a u tom salonu zbivaju se uglavnom kompetentno glumljene i protočne, ali ipak uglavnom i mediokritetske melodrame, operete i lakrdije. Takvima te filmove doživljavaju švedski autoriteti, i zbog toga se dogodilo nešto što mora biti zapamćeno: zgroženi zbog sve nižeg standarda domaćeg filma, švedski filmski umjetnici okupljaju se na protestnom mitingu u koncertnoj dvorani u Stockholmu! Na sreću, iste godine nastaje djelo koje budi nade u novi uspon - Molanderov Intermezzo kojim će se Ingrid Bergman uputiti na staze (holivudske) slave.

POVELIKA DJEVOJKA

Kao što vjerojatno svi tvrde, Ingrid Bergman je vrlo lijepa, i u tom pogledu možemo još pridodati da je u razdoblju od tih filmova pa do Casablanke (1943) ostarila znatno manje no što pokazuje broj proteklih godina, što možda govori i o tome da je bila jaka osobnost koju ni Holywood nije mogao promijeniti. Jedina promjena, jedini primjetljivi zahvat kojemu je bila podvrgnuta zbio se već nakon prvoga filma (Priča o starom gradu, 1935), i to na njezinoj frizuri. U tom je filmu njezina kosa prekratka, a to kod te povelike djevojke stvara dojam da joj je glava nekako malena i zato kosi pustiše da poraste i ostvari željeni omjer glave prema tijelu. Nadalje, u tom filmu ona glumi običnu curu, pučanku, a maheri su zaključili da ona svojim izgledom i stilom ponašanja zaslužuje nešto bolje, a to je dama iz višeg staleža ili barem lik s pretenzijama da se skrasi u buržoaskim krugovima. A počeli su joj davati i složenije uloge, pa je od obične bezvezne cure eveoluirala do suptilne zaljubljenice, napokon i do kriminalke u Licu jedne žene (1939), a to je lik koji je i tada svjedočio o emancipaciji. I, ukratko, ona je odlaskom u inozemstvo nastavila švedsku tradiciju Grete Garbo, Kristine Söderbaum, Zarah Leander, a tu će tradiciju nakon nje nastaviti Maj Zetterlin, Signe Hasso, Viveca Lindfors, Anita Ekberg, May Britt, Inger Stevens, Britt Ekland, Lena Olin i mnoge druge; o Bergmanovim glumciama da i ne govorimo.

Zašto su Šveđanke bile u međunarodnim razmjerima toliko uspješne, uspješnije nego glumice iz jednako velikih i kulturno jednako razvijenih zemalja? Privlačnih djevojaka ima i drugdje, ali možda ne toliko plavuša? No, među spomenutima ima i brineta i crnki, spremno se može odgovoriti. Zatim: Švedska se diči bogatim kazališnom tradicijom i prilično velikim brojem velikih ženskih uloga u domaćem dramskom repertoaru. Može to, dakako, biti određeni razlog je svjedoči o emancipaciji, a ona donosi posebnu zrelost i u glumačkom izrazu, donosi i neke jasnije znake do tada uglavnom prikrivane seksualnosti, a seksualnost, nedvojbeno, daje obojenje ličnosti i intrigira gledateljstvo. Napokon, najoriginalnija interpretacija, odnosno kako reče jedan francuski kritičar, u pogledu švedskih ljepotica uvijek se nazire svijest o smrti, a to privlači poput ponora.

ŠVEDSKI FILMOVI I GLUMICE

Nakon ideje koja miriše i na Ingmara Bergmana, možda je najbolje preći na Molandera, najzaslužnijeg za afirmaciju Ingrid Bergman. Bio je taj redatelj ugledan već i sredinom 1920-ih, a isti će ugled imati još i sredinom 1950-ih, dakle u razdoblju koje otprilike dijeli dva velikana švedske kinematografije - Sjöströma i Bergmana. Pokazao je on sposobnost elegantnog režiranja komornih prizora, siguran rad s glumcima, vještinu stvaranja efekata osvjetljenjem, funkcionalnog unošenja elemenata kriminalističkog filma u melodramu kao u Licu jedne žene u kojem je i uspio izbjeći banalni hepiend. A u tom filmu režirao je i jednu izvrsnu akcijsku scenu - pomamnu ubilačku potjeru na saonicama, koja se ne mora stidjeti ni one Cukorove iz istoimenog filma s Joan Crawford. Očevidno, Šveđani nisu producirali samo glumice koje bi Amerikanci onda kupovali, nego su stvarali i filomove koji su privlačili Amerikance spremne ih preraditi u svojoj tvornici snova. Za dva takva zaslužan je upravo Molander - Intermezzo i Licem jedne žene, i teško je utvditi koliko je to kompliment Molanderu. Ipak, svakako, nekakav jest, njemu a i švedskoj kinematografiji - u tom njezinom kriznom razdoblju zainteresirat će one koji su na vrhuncu moći!

KOMORNI UGOĐAJ

Što se, međutim, u tom vremenu snima u Hrvatskoj i predstavlja li tada filmski slabašna Švedska pravu mjeru našega zaostajanja? Za razliku od 20-ih, u to se doba u Hrvatskoj nije snimio nijedan cjelovečernji film. Ipak, razvijale su se razne vrste namjenskog filma, a djelovao je i prvi autor hrvatskog filma - Oktavijan Miletić, koji na sada nepoznatim ali tada nipošto anonimnim međunarodnim fedstivalima za svoje kratkometražne filmove dobiva i prve nagrade. A on nije imao u svojim filmovima pomoć neke Ingrid Bergman, niti je itko u nas u tom vremnu protestirao zbog krize u filmskom umjetničkom stvaranju. No, tog Miletića se sjetismo jer postoje neke sličnosti između njega i Molandera. I kod Miletića zamjećujemo nagnuća erotizmu; u Lisinskom nalazimo slične komorne ugođaje, a u tom filmu postoji i prizor koji podsjeća na Ingermezzo i koji svjedoči o istom mentalitetu, koji pokazuje da je tadašnji film na razmeđi romantičarskih i (pred)realističkih inspiracija. U ta dva prizora povlači se znak jednakosti između ljubavi, glazbe i prirode: i jednom i drugom i trećem zajednička je ljepota, a razlika među redateljima je u tome što je tu jednadžbu Molander uklopio u kvalitetnije razrađenu priču.

Ovdje bi trebao doći kraj ovim impresijama. Za njih je zaslužan ovaj ciklus kojega je pratilo znatno više gledatelja no što se moglo očekivati od smotre najranijih filmova Ingrid Bergman, a to pokazuje da se stvara čvrsti krug zainteresiranih za filmsku baštinu. U toj baštini ima, vidimo, i nešto našega udjela, pa nismo mogli izbjeći a da ovaj napis ne završimo prisjećanjem na našega autora.