Ozbiljno u humornom oblogu

Ozbiljno u humornom oblogu

Kazalište Zapada, i samo iznenađeno dramatičnim preokretima zbilje, nakon što je teme uspješnica, pomalo i u očaju, nalazilo u dramatičarski podosta opskurnim područjima kao što su matematika ili atomska fizika, vratilo se dobroj staroj političkoj drami. Ne možda toliko u smislu izravnog sučeljavanja sa zbiljom, koliko po samom refleksu onoga što se, kako to zove Caryl Churchill, odvija Far away ili Tamo daleko ali ima posljedice koje u svakodnevicu više-manje uređenog života uhodanog kapitalizma donose tektonske poremećaje koji na površini ostaju neprimijećeni sve dok njihov epicentar ne donese eksploziju u tragedijskom krešendu. Tako se apokaliptične, pa i postapokaliptične vizije Sarah Kane, na našim prostorima iako ne i u domaćim produkcijama prepoznate prema iskustvenom ključu koji zapadna publika tek otkriva, iz načelne fantazmagorije umjetničke vizije pomnijim i realističnijim čitanjem pretvaraju u tek radikaliziraniji prikaz potmulih detonacija, čiji udarni val tek očekujemo. S druge strane, svakodnevna, zbiljska drama i autori koji s njom računaju, pokušavaju ta iskustva spojiti s potrebama komercijalnijeg pristupa kazalištu. Upravo je rezultat takvog spajanja drama The people next door mlađeg škotskog autora Henryja Adama, s produkcijom koje je u sklopu turneje po zemljama naše bivše državne zajednice u Centru za kulturu Čakovec nedavno gostovao edinburški Traverse Theatre.

LEGLO NOVE DRAME

Pored londonskog Royal Courta, Traverse je najvažnije new writing kazalište Velike Britanije, dakle ono koje sustavnom brigom za mlade autore i novo dramsko pismo profilira ne samo svoju produkciju, ansambl i publiku nego i nacionalnu dramaturgiju, čega je pak posljedica između ostaloga bio i val nove britanske drame, kasnije nazvan po raznim tjelesnim tekućinama. U popisu njihovih otkrića i domaća publika prepoznat će naslove kao što su Knives in hens Davida Harrowera, u Teatru EXIT igran kao Noževi u kokošima; Passing places Stephena Greenhorna, što je u Kerempuhu postao Mimoilazišta; te Gagarin’s way Gregoryja Burkea, koji je trenutno na repertoaru Kazališta Virovitica kao Gagarinov prečac. Novu smo dramu dakle usvojili, iako ne i hvaljeni model kazališta koje producira i naručuje tekstove te o vlastitoj dramaturgiji skrbi na hvalevrijedan način, koji - kako se vidi, ima i rezultate gotovo na globalnoj razini. Ipak, tako zvučno ime nije u Čakovec privuklo onoliko kazalištaraca kao što se moglo očekivati. Razlog je možda bio i premijerama ispunjen zagrebački vikend, zbog čega se, navodno, za Traverse nije mogla pronaći odgovarajuća dvorana u glavnom gradu. Ipak, gostovanje u Čakovcu pokazalo se produktivnim na nekoliko razina, među kojima je ona najvažnija mlada publika kazališnih posvećenika, koja je čak i skepticima uspjela razbiti predrasude o srednjoškolskom gledateljstvu. Ukratko, gotovo dvoipolsatna predstava na engleskom s povremenim jakim škotskim naglaskom nije rezultirala pobunom, čak ni ekscesnom zvonjavom mobitela, nego izuzetno usredotočenom publikom koja izvrsno reagira na svaku gestu i svaku duhovitu repliku. Treba zato vjerovati da je British Council, organizator turneje, i u manjem gradu s razvijenom kazališnom kulturom uspio posijati još koje kazališno sjeme.

Nešto starije gledatelje The people next door je podsjetio na početke Teatra EXIT, čija osnivačka koncepcija zapravo dosta duguje upravo britanskim modelima kazališnih radionica i glumačkog teatra s osvrtom na novo dramsko pismo. Međutim, predstava Treversea nešto je drukčija u osnovnim zadatostima: kako se primarna i najveća pažnja posvećuje upravo tekstu, za produkciju ostaje malo vremena, pa je i ova predstava stvorena za tek dva tjedna. Ta činjenica možda objašnjava nesukladnosti lica, krajnje konvencionalnu scenografiju, upotrebu svjetla i scenskog prostora, kao i manirizam izvođača, koji su vjerojatno u vremenskoj stisci posegnuli za uvježbanim repertoarom, koji pak u konačnici ima uigran ali zbog repetitivnosti parodijski prizvuk.

IZMEĐU NIGELA I SALIFA

Autorova ipak časna namjera bila je preko izopćenika, mentalno ograničeno sposobnog mladića miješane neodređene rase, pokazati proturječnosti i sveprisutnost takozvanog rata protiv terorizma. Nigel, koji sebe u dugim razgovorima s ogledalom zove Salif, živi na socijalnoj pomoći u podrumskoj sobici odgovarajućeg komfora, tješeći se uglavnom narkoticima i hip-hop glazbom. Susjedstvo mu čine crni petnaestogodišnji dječak čija je majka prostitutka, i gospođa Mac ili duže MacCallum, već i imenom predstavljena kao pripadnica konzervativne stare škole koja na raznobojne susjedne i njihove kulturološke nesklapnosti ne gleda s odobravanjem. Ključni je antagonist policajac Phil koji Nigela mješavinom prijetnji, laskanja i uvjeravanja pokušava pretvoriti u vlastitog špijuna koji bi se trebao infiltrirati u grupe muslimana u lokalnoj džamiji; legla, kako vjeruje, terorističke grupe.

Zanimljiva okosnica ima i iznenađujući rasplet, no zanimljivije je ono što se događa na marginama priče, a primjedbe i tekstu i produkciji odnose se upravo na činjenicu da su kriza identiteta Nigela-Salifa te relativizacija strana u ratu protiv terorizma ostavljene ipak po strani, zbog želje za efektnom završnicom. Nažalost, tržišna pozicija Traversea natjerala je, čini se, Henryja Adama da te ozbiljne teme zavije u humorni oblog koji zavodi publiku ali joj i odvraća pažnju od pravih problema. Zato u neinventivnoj režiji Iana Grievea ne treba secirati populističke scene, kad Ronny Jhutti kao Nigel, te Mary McCusker, Daniel Redmond i Mark McDonnell klišejima, sočnim jezikom i golotinjom zavode publiku. Pozitivniji pristup bio bi Susjede promatrati kao zanimljiv iako ne potpuno uspješan križanac žanrova kojim se pokušava osvijestiti druga strana aktualnog, kako ga se često zove, sukoba civilizacija. Pritom se još jednom moramo zapitati zašto slični dramski tekstovi, oni koji konkretno progovaraju o onome što nam se događa, ili nam se ne tako davno događalo, ne izlaze češće iz domaćih dramaturških radionica, te zašto i oni postojeći do repertoara dolaze tek ako su obloženi spomenutim prozacom humora ili takozvane satire.

Igor Ružić