Ostaju tek svjetla

Ostaju tek svjetla

Altman tako na simbolično narativan način suvremenoga baleta prati svoju junakinju. Pa i tužne i teške stvari nalaze odraz u skladnoj ljepoti pokreta. I što god se desilo, plesači su svi uvijek lijepi. Jer oni moraju biti lijepi i sjajni, uzvišeni i kad igraju Sreću i kad su metafora Strasti ili poezija Boli

The Joffrey Ballet jedna je od najjačih američkih plesnih kompanija. Osnovao ju je 1956. Robert Joffrey, a 1988, nakon Joffreyeve smrti, kompaniju preuzima nekadašnji plesač i vodeći koreograf Gerald Arpino, kojeg će u Altmanovom filmu pod imenom Antonelli (ili kako ga suradnici zovu Mr. A) vrlo uvjerljivo odigrati Malcolm McDowell.

The Joffrey Ballet djelovao je na približavanju baleta široj publici, a u povijesti američkoga baleta poznat je po rekonstrukcijama klasika s početka 20. stoljeća, poput Posvećenja proljeća Nižinskog, ali i po pionirskim potezima angažiranja modernih koreografa poput Alvina Aileya ili Twyle Tharp. Njihov je repertoar iznimno respektabilan, a plesači izvrsni, pa film pruža niz vrlo zanimljivih dijelova iz koreografija Nikolaisa, Arpina, Robertsona, Laure Dean, Saint-Leona... Lar Lubovitch i Robert Desrosiers snimljeni su u dvorani tijekom postavljanja svojih koreografija.

MALO RADNJE I TEKSTA

Altman, karakteristična autorskog postupka, i ovdje ulazi u novu građu, temu, nastojeći ispričati svoju priču njihovim jezikom. Uostalom, ovdje je gost autentične plesne kompanije u kojoj plesači igraju sebe, a istinski koreografi postavljaju svoje koreografije, pa to još pojačava dojam altmanovskoga dokumentarca. Radnje ima vrlo malo, kao i teksta. Nema egzistencijalističke groznice audicije tipa chorus line, a mogući socijalni ili psihološki problemi, osobne krize, tek su tu i tamo diskretno naznačeni u nekoj reakciji, rečenici, negdje usput, u drugom planu.

Novi plesač mora sam pronaći slobodno mjesto na štangi, ali će bez problema pokucati na vratima s vrećom za spavanje kolegici, čiji je stan već prilično popunjen plesačima. Ono što je prvo i osnovno jest ples. Svi i sve svojevoljno služe tomu, i to ih očito drži zajedno, ispunjava, zadovoljava. Riječ je o jakoj, bogatoj kompaniji (što ne znači da su i plesači bogati, ali govori o uvjetima rada), o glamuroznim, spektakularnim predstavama, američkom mainstreamu na čiju tradiciju mi nismo ni naviknuti niti spremni: moderni, suvremeni balet, visoke klasične tehnike, naglašene likovnosti i simboličnosti. U tom smislu teško je u prvom gledanju povezati uhvaćene dijelove iz pokusnih dvorana, garderoba i hodnika, ljubavnu priču solistice Ry (Neve Campbell) i snimke proba i nastupa u cjelovit doživljaj.

Svakako, Altman je prevelik autoritet, a da ne bismo slutili da se tu još nešto krije. Drugo, opuštenije gledanje popunjava praznine. Otkrivamo suptilne veze koreografija i stanja, emocija, situacija. Već početak filma, Nikolaisova koreografija s trakama, upućuje na čvrstu povezanost i isprepletenost odnosa članova trupe.

Krasan je solo vodećega plesača trupe Aleca (Davis Robertson) u praznoj dvorani za vježbanje u kombinaciji s prazninom stana u koji ulazi osamljena i razočarana Ry, nakon prekida s Frankijem, dotadašnjim dečkom i plesnim partnerom. Ili kad Josh (James Franco), novootkrivena ljubav, u zagrljaju spušta Ry na kauč, redatelj prelazi na sjajni, strastveni grupni ples u crvenom (na plavoj pozadini). Dinamičan, izazovan, razigran, u kombinaciji paralelnih dueta ples završava u skladnu smirenju kruga.

Prekrasan je i znakovit solo s njihaljkom (White Widow na glazbu Badalamentija i Lyncha), u kojem se plesačica u bijeloj lepršavoj haljini zalijeće naprijed, dalje, a njihaljka je uvijek vraća natrag.

OZLJEDE SU DIO PLESAČKE ZBILJE

Ozljede su vrlo bolan dio plesačke zbilje, no ovdje realan, a ne traumatičan. Na početku filma zahvaljujući ozljedi Maie Gy dobiva krasnu ulogu i ima velik uspjeh u Lubovitchevom pas de deuxu My Funny Valentine. Na kraju, na novoj premijeri (Blue Snake) Gy pri padu ozlijedi rame, pa Maia uskače u njezin kostim i završava predstavu i izlazi na poklon. Suzani pri pokazivanju na probi puca Ahilova tetiva, Julliana kriomice briše suzu i nastavlja, jer - večernji je nastup njezin. Suzana prati taj nastup oslonjena na štaku, bez ljubomore. Ozljede su dio plesačke zbilje i primaju se strpljivo i profesionalno.

Kraj filma ujedno je kraj nove predstave, Desrosiersove Plave zmije. Vrlo spektakularna koreografija jakih, primitivnih, boja i životinjskih kostima, zasnovana na istočnjačkoj simbolici od Šive nadalje (nešto opet posve strano i prilično kičasto za naš ukus) završava općim, šarenim, kaotičnim plesom ispred glava velikoga Diva, koji jednog po jednog plesača grabi i guta...

Altman tako na simbolično narativan način suvremenoga baleta prati svoju junakinju. Pa i tužne i teške stvari nalaze odraz u skladnoj ljepoti pokreta. I što god se desilo, plesači su svi uvijek lijepi. Jer oni moraju biti lijepi i sjajni, uzvišeni i kad igraju Sreću i kad su metafora Strasti ili poezija Boli. To je konvencija, rječnik, komunikacijski kod, očekivanje publike. I kad Mr. A zatraži od plesača da se zalijeću u zid, on to ne misli ekspresionistički (kako to recimo rade plesači Pine Bausch u Modrobradom), nego samo dramatično traži od njih punu energiju. Kao što je i umjetnički hir (a Altmanova ironija?), kad prekine probu i zavapi plesačima da su prelijepi, i da mrzi kad su lijepi... On, koji je zaljubljen u estetiku baleta, a ujedno i prisiljen upozoravati na proračun i tražiti financijsku potporu, itekako je svjestan da oni moraju biti savršeni.

I iako Altman završava s grabežljivim Divom na sceni, ali i perspektivom moguće prave veze, ljubavi, iza scene, i - izvan kompanije, ja ću se vratiti na jedan drugi dio. U pomalo napetoj pretpremijernoj raspravi između Aleca i Antonellija, Mr. A sjeća se svojih sjajnih plesača, koje je, mlade i na izvođačkom vrhuncu, pokosila teška bolest, a Jedino što čovjek može ostaviti iza sebe je svjetlost. Ta rečenica zazvoni tek na kraju lijepoga, čistog, preciznog trija, odigrana kroz sjene i u mekoj polutami. Vjerojatno je toj posebnoj atmosferi razlog postava reflektora sa strane, oko plesača, a ne iznad. I kad plesači nestanu, brzo i nježno otprhnuvši u mrak, ostanu tri prigušena, ali ipak - svjetla.

Maja Đurinović