Orijentalna filmska egzotika

I ove godine ZFF raznolikim programom, ali i posjećenošću, dokazao da ga i ubuduće s nestrpljenjem treba očekivati - i to ne samo program cjelovečernjih igranih filmova nego i brojne popratne manifestacije, koje će se teško moći vidjeti igdje drugdje

Već se lani vidjelo da će Zagreb Film Festival, svojim konceptom debitantskoga filma, itekako zaživjeti, i progresivno rasti svojim uspjesima. Logično je i to da debitanti ne mogu baš svake godine iznjedriti toliko snažne naslove poput lanjskih Izgubljenih u prijevodu Sofije Coppole ili Povratka Andreja Zvyagintseva, te se ove godine organizatorska ekipa usmjerila na mahom orijentalnu, egzotičniju kinematografiju. To je ujedno zamjerka Festivalu - nije riječ o reviji, a da bi sebi mogao dopustiti da mu se zalome djela odveć slične (soc-neorealističke) tematike i ozračja. Ipak, u glavnom konkurentskom programu, osim filmova prikazanih u prošlome broju »Vijenca«, ostala su još svega tri - mahom solidna, ali mračna naslova: makedonski Kako sam ubio sveca Teone Strugar Mitevske, rumunjska Maria Calina Petera Netzera, australski Salto (Somersault) Cate Shortland; odnosno bosanski Kod amidže Idriza - drugi film darovitoga Pjera Žalice, prikazan izvan konkurencije.

INTERAKCIJA TEMA

Kao interaktivni prikaz terorističkih akcija protualbanskoga nacionalista i hodočasničke povorke s relikvijarom svetoga Klementa Ohridskog (petočislenika, uz ostala četiri učenika Ćirila i Metoda) - simbola bolje budućnosti za mir između Makedonaca i Albanaca, Kako sam ubio sveca ujedno je kontrast između rata i religije, ali i religije kao ciljnog mjesta i kulminacije filmske radnje. Prozaični pacifizam, neuvjerljivi dijalozi te općenita nezaokruženost glavne su slabosti ove političke drame, koja ipak u određenom smislu funkcionira - kao prvenac mlade redateljice, ali i oživljene makedonske kinematografije.

I dok su njegovi likovi na rubu etničkoga rata, oni Kod amidže Idriza sofisticirano, neizravno i neusporedivo dublje progovaraju o ratu odnosno o njegovim posljedicama na duše u dubokoj, tihoj i nenametljivoj boli trpećih protagonista (koji utočište nalaze u pedantnoj čistoći odnosno sviranju stare, za islam atipične - mandoline). Nevjerojatno topao, obojen bosanskim mentalitetom raje, ali pritom nestereotipan, Žalica kreira još jedan izvrstan film - mahom intimističku dramu, posve različita pristupa od megapopularnoga Gori vatra (i opet je u središtu otac koji tuguje za sinom), s porukom o opraštanju kao temeljnoj ljudskoj kvaliteti, jer je čovječji vijek kratak da bi se provodio u mržnji i svađi. I baš kao što »talibanski Ivica i Marica« u Psima lutalicama jedva sastavljaju kraj s krajem prepušteni sami sebi, jednako tako požrtvovna majka u Mariji čini sve kako bi djecu zaštitila od slične potencijalne sudbine. Izvrsna glavna glumica Diana Dumbrava, lijepa fotografija s motivima balona (svijet se počesto promatra upravo kroz njegove boje - plavu u zatvoru, žutu u siromaškom stanu osvijetljenu voštanicama) glavne su vrijednosti ove potresne socijalne drame nadahnute istinitim događajem. Salto je pak film koji putem jednostavne ljepote ledenoga krajolika progovara o zbrkanim emocijama little-girl-lost-epitoma, u liku Abbie Cornish (mješavine Charlize Theron i Nicole Kidman). Nikad konvencionalna priča o sazrijevanju, vizija Cate Shortland čvrsta je i dosljedna, s uzdom na pretjeranoj snovitosti i lirizmu.

RAZNOLIKA MJEŠAVINA

Europska koordinacija filmskih festivala (ECFF) potrudila se pokazati ponešto temama i redateljskim pristupima raznolikiji program. Izlet (Vylet) mlade redateljice Alice Nellis simpatičan je mali film ceste na kojoj se nalazi čitava obitelj te urna s očevim pepelom. Kamerom u pokretu prezentirana većina vremena provedena u zbijenu interijeru automobila postaje kumulator pretrpljenih, prešućenih, skrivanih i predbacivanih rana i stresa članova obitelji. Protkan suptilnim, katkad mračnim humorom, Izlet tako budi tople, pomalo nostalgične osjećaje i pronosi jednostavnost i ljepotu života.

Na posve drukčiji način od one iz Izleta disfunkcionalnu obitelj pokazuje humorna drama Moj brat vampir (Mein Bruder, der Vampir) Svena Taddickena, obojena snažnim erotskim eskapadama petnaestogodišnje djevojčice i njezina duševno bolesna brata opčinjena vampirima, sa začudnim proplamsajima elemenata mjuzikla (školski frajer sinkronizirano pjeva I Wonna Be Evil Earthe Kitt, što izaziva neizmjerno smiješan i ujedno vrlo efektan učinak). Nekonvencionalan, no lagana tona, ipak vrlo brzo počinje gubiti početnu razigranost i opasno kaskati razvlačeći se u banalnostima, dramaturškim melodramatičnostima te posljedično - kako gubiti na ritmu tako i razvodnjavati cjelinu djela, spuštajući konačni dojam na znatno nižu razinu od one s entuzijastičkoga starta. Završnica pritom, svojom izazovnošću, pomaže u popravljanju stečenoga dojma, no izranjajući iz mediokritetstva i već ozbiljno narušena narativnog koncepta, i nije toliko senzacionalistički obojena kao da je djelce nastavilo galopirati hrabro, vedro i beskompromisno do kraja, izbacivši, primjerice, barem distrakcijski dio s prostitutkom. Ipak, riječ je o modernu i obećavajućem primjerku nove njemačke kinematografije. Da je barem i ona mađarska na sličnu putu.

Ogrezao u pseudoartističkim, socijalno angažiranim i moralnim preispitivanjima, mađarski Sretni dani (Szép napok) Kornéla Mundruczóa film su s idejom, vizurom, no pokleknuo pod teretom zakonitosti tržišta (prepun zamorne golotinje holivudskih B-filmova), a s nedovoljno supstancije da pokrije pitanja koja tvrdoglavo načinje (realnost niže srednje klase mađarske mladeži). Očigledno oslanjanje na improvizaciju također mu nije plus, kao ni ponešto zbrkana struktura od niza fragmentarnih epizoda. Težnja vizualnoj sinkopi - gomilanju opet i opet iznova nabacivanih okruglih objekata u kadru: ventilatora, perilica rubja (simbola okretanja životne sreće), baš kao što i kratke rumunjske Kava i cigarete nabrajaju imena proizvoda (mineralnih voda ili piva, svejedno; bitno da nije jednostavno, nego zamršeno), otkriva film sklon minimalističkoj stilizaciji i gotovo dokumentarističkom bilježenju mračnih zbivanja (posljedično čemu je naslov ironičan).

Pjesma za odrpanca (Song for a Raggy Boy) pak drukčija je od ostalih filmova prikazanih kako na samu festivalu tako i u sklopu programa ECFF - posve mainstream film, koji bi komotno mogao i zaigrati i na televiziji. Nastavak je on preispitivanja kojima se bavi Aisling Walsh - redateljica hvaljene TV-drame Grješnice, višekratno prikazivane i u nas, o mučenju djevojaka od strane časnih sestara u ženskim popravilišnim praonicama rublja u Irskoj iz druge polovice 20. stoljeća - motiv koji je naknadno iskoristio i Peter Mullan za svoj čuveni film Sestre Marije Magdalene. Govoreći o dječačkom popravilištu tridesetih u Irskoj - hermetičnom svijetu sadizma, srazu između psihotično represivnoga brata Johna i novog idealističnog učitelja, drugi film Aisling Walsh ipak je inferiorniji i naivniji, otrcaniji od prethodnoga - dobrohotan nastavljač tradicionalnih motiva siromašnih dječaka poznatih još od Dickensa, križan sa sentimentalizmom Društva mrtvih pjesnika i sličnih djela na njegovu tragu (šifra: Osmijeh Mona Lise). Ishitreni hepiend ne ide mu u prilog, no još je riječ, iako predvidivom dirljivošću i nepotrebnim flashbackovima ispunjenome djelu, i o vrlo solidnu uratku - posebice govoreći u terminima široke publike.

SLATKI INTERMECO

Program kratkometražnih filmova funkcionirao je kao svojevrsni slatki intermeco od dugometražnih socijalnih crnjaka. Zaigrani, mahom rađeni sa solidnim produkcijama u razvijenijim zemljama (Belgija, Francuska, Švedska, Australija, SAD), i opet su pobjedu donijeli filmu iz Rumunjske (i lani je laureat bila upravo rumunjska Priča iz bloka C). Film je to koji je zadivio i u Berlinu, gdje je osvojio Zlatnog medvjeda za najbolji kratki naslov; gorko-slatka priča stanja društva u kojem čak i otac sina mora prikladno darivati ne bi li dobio posao - kavom i cigaretama, dakako, tim sinonimom socrealističkoga mita i time bliska i našoj donedavnoj prošlosti. I stoga su možda Kava i cigarete (Un cartus de kent si un pachet de cafea) Cristija Puiua jače utjecali na donošenje odluke njegova ovjenčavanja nagradom, jer uvjerljivo najjači naslovi programa jesu francuski Čovjek bez glave (L’Homme sans tete) i švedski Ubiti dijete (Att döda ett barn); ipak mahom drukčijeg predznaka. Čovjek bez glave Juan Diego Solanasa uvodi nas u vrhunski stiliziran, bartonovski bajkovit i ženeovski (Jeunet) nadrealan svijet izmaštane urbane budućnosti nevjerojatne estetičnosti - od izbora savršenih glumaca - i to u kontekstu fizionomija glava koje za ljubavni sastanak bira njegov stidljivi bezglavi junak (nit vodilja za osmišljavanje kojih je bio ultimativni stilski ukus razdoblja dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća), baš kao i u kontekstu govora njihovih tijela odnosno beskrajno uvjerljive mimike lica, koja s treperavom nevjericom promatraju svoja nova obličja. Ganutljiv, no s hepiendom, maštovit i elegantan, film svoga junaka bez glave uspješno čini karakterom, za što su zaslužni kako već spomenuti glumci, tako i vrhunski specijalni efekti i inteligentna režija.

U posljednjem pak djelu sveznajući pripovjedač opisuje kako je došlo do djetetove smrti iz naslova - sretan čovjek vozi prema moru. Dječak odlazi posuditi šećer. Sudbinski im se putovi susreću i, kako priča teče kao opis događaja bez elemenata iznenađenja, tim je veći uspjeh njegovih redatelja, koji uspješno stvari poslaguju kao filmsku prednost, a ne slabost. U filmu sudjeluju tri Skarsgarda: najpoznatiji Stellan (u sugestivnom voiceoveru), mali Valter kao dijete-glumac, odnosno mladi Alexander kao suredatelj, uz Björna Larsona. Snimljen po istoimenoj pjesmi u prozi Stiga Dagermana, film itekako pronosi sugestivnu poetičnu melankoliju poezije, koja uz atmosferičan švedski jezik i karizmatično glasovno umijeće Stellana Skarsgarda, čini ganutljivu neponovljivu cjelinu - odu neizbježnoj nepredvidivosti sljedećega trenutka.

Tim dvama radovima po vrijednsoti je blizak i emotivni Telegram Coralie Fargeat - gorko djelo o nesretnom bogalju i pravom licu ljudske okrutnosti, egoizmu, putem decentnih ratnih trauma, a zanimljivi su i Underground Kristin Dehnert i Aimee Lagos o ksenofobičnosti u doba rastućega straha od terorizma, što motivom odabranoga prostora podzemne željeznice i stajališta stvari nisu onakvima kakve se čine podsjeća na britanske Tube Tales; odnosno simpatičan australski filmić Brkovi (Moustache) Vicki Sugars, o neobičnu oživljavanju strasti u vezi.

Tako je i ove godine ZFF raznolikim programom, ali i posjećenošću, dokazao da ga i ubuduće s nestrpljenjem treba očekivati - i to ne samo program cjelovečernjih igranih filmova nego i brojne popratne manifestacije, koje će se teško moći vidjeti igdje drugdje.

Katarina Marić