Okupljanje kao faktor raznovrsnosti

Okupljanje kao faktor raznovrsnosti

Konferencija je jasno pokazala da interes za bioetiku uvelike nadilazi osamljeni intelektualni interes nekolicine entuzijasta različitih profesija

Od treće po redu međunarodne konferencije Lošinjski dani bioetike prošlo je tek nešto više od tri mjeseca, a u Hrvatskoj je već održan novi međunarodni skup filozofa, sociologa, medicinara i drugih stručnjaka za bioetiku, što jasno govori o sve većem zamahu i interesu za to područje. Za razliku od skupa održana u lipnju u Malom Lošinju, bioetičko okupljanje u Interuniverzitetskom centru (IUC) u Dubrovniku od 1. do 3. listopada specifičan naglasak stavilo je na stanje bioetike u području južne i jugoistočne Europe. Na skupu su bili znanstvenici različitih profila iz dvanaest zemalja: Albanije, Austrije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Grčke, Hrvatske, Italije, Makedonije, Njemačke, Rumunjske, Slovenije te Srbije i Crne Gore.

VAŽNOST BIOETIČKOGA PROMIŠLJANJA

Inicijatori i organizatori konferencije Bioetika u južnoj i jugoistočnoj Europi, odnosno njezini direktori, bili su Ante Čović sa Sveučilišta u Zagrebu i Walter Schweidler s Ruhrskoga sveučilišta u Bochumu, uz svesrdan koncepcijski i organizacijski angažman koordinatora konferencije Thomasa Sörena Hoffmana, također iz Bochuma. Oni su, uz Ivicu Martinovića, predsjednika Hrvatskoga filozofskog društva, u uvodnim riječima istaknuli važnost bioetičkoga promišljanja i njegove afirmacije te značenje postkomunističkoga konteksta na jugoistoku Europe, koje proizlazi iz reafirmacije pitanja ljudskih prava i pitanja bioetičkoga stava. Bioetičko stajalište na taj je način i društveno stajalište. To je i dobar razlog za postavljanje takvih pitanja u postkomunističkim zemljama, jer u njima se nisu uvijek mogla autonomno propitivati, primjerice, ljudska i bioetička prava. No ta pitanja, kako je rečeno, ipak ne treba postavljati isključivo na zemljopisnoj, nego ponajprije na profesionalnoj razini.

Svakom je danu trodnevnoga skupa bio dan specifičan pečat. Prvi se dan krenulo putem rasprava o temeljnim pitanjima bioetike, pri čemu je bilo govora o bioetici u smislu zahtjeva za svjetonazorskom neutralnošću države (G. Luf) i pod vidom metafizičke sumnje (G. Pöltner), o pitanju da li ideja transkulturne osnove ljudskih vrijednosti predstavlja paradoks (E. Morscher), o bioetici i javnosti (Th. S. Hoffmann), o shvaćanju života u horizontu etike (P. Barišić), o etici prirode iz perspektive filozofije Hansa Jonasa (B. Ošlaj), o međuodnosu ljudskoga dostojanstva, tjelesnosti i odgovornosti (H. Baranzke) te o konceptu osobe između bioetike i bioprava (L. Palazzani).

REGIONALNA NARAV OKUPLJANJA

Predavanja i rasprave tijekom drugoga dana konferencije potvrdili su regionalnu narav okupljanja, prezentirajući probleme uspostave i razvoja bioetičke rasprave i institucija u Europi, s posebnim naglaskom na zemlje južne i jugoistočne Europe. Nakon izlaganja Johannesa Hubera o prirodoznanstvenim izazovima s kojima se suočava europska etika, održana je serija predavanja o bioetici općenito ili s obzirom na određene probleme u pojedinim zemljama: u Italiji (M. Mori), u Hrvatskoj (A. Čović, I. Cifrić, T. Matulić, N. Gosić), u Bugarskoj (Ch. Todorov, V. Kaneva), u Rumunjskoj (R. Kather), u Bosni i Hercegovini (S. Bosto), u Makedoniji (K. Temkov), u Albaniji (B. Cipi) te u Grčkoj (S. Tsinorema). Pregledna i zanimljiva izlaganja bila su popraćena usredotočenim i živim raspravama.

Trećeg i posljednjeg dana rekapitulirani su sadržaji prethodnih dvaju dana, pri čemu je teorijska rasprava, zasnovana na predavanju Normativna kultura protiv kulture koristi Waltera Schweidlera, bila kombinirana s konkretnim dogovorima oko uspostave regionalne bioetičke mreže. Prvi je korak na tom planu već sam skup, u čijoj su završnici najprije podnesena pojedinačna sažeta izvješća o stanju bioetike u zemljama iz kojih su došli sudionici konferencije, uvažavajući višeslojnost bioetičkoga interesa kao i različite razine na kojima se vodi bioetička rasprava i provodi bioetička institucionalizacija u pojedinim sredinama. Ponegdje je bavljenje bioetičkom problematikom individualno i slabijeg intenziteta, a ponegdje organiziranije, masovnije i intenzivnije. Utvrđivanje stanja bilo je podloga za planiranje daljih koraka. Ante Čović predložio je dva stupnja povezivanja i umrežavanja: razinu bioetičkih rasprava i razinu uspostavljanja i poticanja komunikacije. Nužno je nastaviti ovakve bioetičke rasprave, jer očito postoje dobri razlozi za to, no potrebno je razmisliti i o uspostavljanju mreže suradnje u području bioetike, i to kako s obzirom na zemlje južne i jugoistočne Europe, tako i s obzirom na zemlje srednje Europe. Osim toga, kao cilj istaknuto je i bioetičko umrežavanje na općeeuropskoj razini, čemu su prinos već i na ovoj konferenciji dali njezini organizatori i sudionici koji ne dolaze s jugoistoka Europe. Stvaranje takva institucionalnog okvira pomoglo bi ne samo međusobnom upoznavanju i povezivanju postojećih bioetičkih potencijala nego i poticanju razvoja bioetike u onim zemljama u kojima je ona još na početku.

Konferencija Bioetika u južnoj i jugoistočnoj Europi je jasno pokazala da interes za bioetiku uvelike nadilazi osamljeni intelektualni interes nekolicine entuzijasta različitih profesija, uključujući i one u zemljama regije spomenute u naslovu skupaa. Također, konferencija je pokazala da postoji i potreba i mogućnost uspostavljanja učinkovita okvira za bioetičke akcije koje bi trebale zahvatiti širi društveni kontekst koji utječe na promišljanje različitih svjetonazora, politika, ekonomija, obrazovanja, zdravstvenih sustava. I konačno, ova je konferencija potvrdila tezu Ivana Cifrića, iznesenu tijekom konferencije, da granice pojedine zemlje ne znače ograničenje, nego da okupljanje ljudi iz različitih zemalja i njihova suradnja trebaju biti faktor raznovrsnosti.

Snježan Hasnaš