Od promašaja do remek-djela

Od promašaja do remek-djela

Virovitički Trg ratnika u režiji Dražena Ferenčine i Čarobna flauta Sunnyja Sunninskoga iz Žar-ptice po estetici su bile daleko ispred svih ostalih predstava

Od vrhunskih stilizacija pa do opasnih estradizacija, od izvanredno uhvaćenih duša uloge pa do imitacija njezina tijela i odijela, od uporna Ionescova ne upućena kazališnim i društvenim konvencijama do bezrazložnih zloporaba klasika - upravo unutar tako široko postavljenih granica odvijao se 7. susret profesionalnih kazališta za djecu i mlade Hrvatskoga centra ASSITEJ. Festival nema selektora, nego kazališta prema vlastitome sudu šalju najbolju predstavu, a poseban je naglasak na predstavama za tinejdžere.

Ako se shvati kao smotra recentnih hrvatskih predstava namijenjenih mladoj publici, cjelovita slika stanja u tom segmentu hrvatskoga glumišta stvarno zabrinjava. Robovanje stereotipnoj kutiji, naturalističkoj, infantilističkoj i puerilističkoj dramaturgiji, mehaničko presađivanje dramaturgije odrasla teatra u dječje kazališne tekstove, dekorativne scenske priče s klišeiziranim rekvizitima, banalne ilustracije pedagoških ideja, potpuno nepoznavanje faza u razvojnoj psihologiji djeteta, ignoriranje činjenice da su djeca vizualni tipovi ne zbog televizije i spotova, nego po urođenoj potrebi da djeluju bez oklijevanja - fatalne su pogreške najvećega broja predstava koje su igrale na 7. susretu profesionalnih kazališta za djecu.

Predstava Amira Bukvića Mala sirena zagrebačkoga Dječjeg kazališta Dubrava i mjuzikl Lune Oblak i Jurice Leikauffa U svijetu bajki Gradskoga kazališta Požega obiluju upravo fatalnim pogreškama na razini izbora teksta, izostanka redateljske invencije, a likovni identitet obiju predstava podlegao je nedopustivu kiču u fakturi. Niskoj razini tih radova, gdje se o estetici ne može ozbiljno razmišljati, približilo se i Carevo novo ruho Dubravka Torjanca iz Dječje i lutkarske scene varaždinskoga HNK, uz iznimku profesionalno odrađene epizodne uloge Majke u kreaciji Barbare Rocco.

Vizualno privlačne, ali neprestance vodeći bitku s nesavladivom količinom dijaloga, bile su predstave Dugonja, Trbonja i Vidonja Dječjega kazališta u Osijeku te Ionescovo Sve o Žaklinama riječkoga Gradskoga kazališta lutaka. Upravo te dvije predstave, dijametralno suprotne u ustroju i nakani, imale su priliku postati kvalitetna ostvarenja - da je dramaturgija u potpunost pripala vrsnoj likovnosti, scenografiji, kostimima, svjetlu, pokretu i glazbi. Okovani tekstom, ni riječki ni osječki glumci nisu uspjeli uspostaviti nužnu osjećajnu vezanost djeteta s likom na sceni.

AUTENTIČAN ODNOS S DJECOM

Razinu uzorne profesionalnosti u bavljenju kazalištem za djecu na 7. ASSITEJ-evu festivalu uspostavile su Priča o kotaču zagrebačke Male scene, splitski Sivica iz Gradskoga kazališta lutaka te Psić koji nije znao lajati iz zadarskoga Kazališta lutaka. Čistih i jednostavnih redateljskih koncepcija, točni u procjeni timinga, potpuno prilagođeni uzrastu djece pred kojom igraju, verzirani u poimanju djetinjstva kao razdoblja sretnih varki, autori i izvođači tih žanrovski i poetološki raznorodnih predstava postigli su kvalitetan kontakt s publikom. Ipak, Splićani nisu napravili osobito sretan izbor s tekstom Zvonimira Baloga, Vitomira Lončar interaktivnost je Priče o kotaču iskoristila više kao garnirung i odjek nego kao aktivnost, dok je zadarski glumački par Anđela Ćurković i Lobel Nižić izvrsnom suigromu Psiću koji nije znao lajati uspostavio autentičan i bogat odnos s djecom u publici, nenametljivo im prenijevši duboko humanu biblijsku poruku o obvezi ljudskoga bića da zaštiti slabije.

Najbolje predstave na čakovečki su festival stigle iz virovitičkoga kazališta i iz zagrebačke Žar-ptice. Virovitički Trg ratnika u režiji Dražena Ferenčine i Čarobna flauta Sunnyja Sunninskoga iz Žar-ptice po estetici su bile daleko ispred svih ostalih predstava. O Trgu ratnika Nicka Wooda kazališni su kritičari rekli već sve - i nema svrhe ponavljati komplimente Ferenčininu minimalističkom konceptu, istančanoj i sugestivnoj igri Helene Minić i Gorana Košija, repertoarnome pogotku, općeteatarskoj vrijednosti i velikome socijalnom i pedagoškom značenju komada. Kada su Konstantina Sergejeviča Stanislavskog pitali kako treba igrati za djecu, odgovorio je: Isto tako kao i za odrasle! Samo još bolje!. Glumački duet Minić & Koši rečenicu slavnoga ruskoga glumca i režisera kao da imaju upisanu u svoj umjetnički kod. Čarobnu flautu Sunny Sunninsky oblikovao je na tragu svoga prepoznatljivog redateljskog rukopisa, koji svih ovih godina odlikuje razbijanje konvencija i gotovo misionarski način razmišljanja o kazalištu. U predstavi Čarobna flauta glumački je ansambl postigao savršen sklad, vibrirajući od supershematičnih do filigranskih pasaža. Redateljeva igra razbijanja stereotipova već je u samoj osnovi priče utemeljenoj na premnogo puta trošenoj temi borbe između dobra i zla, za koju nam se godinama, sve do ove predstave činilo kako je već izlizana. Apsolutna iluzija nastala iz znalačke uporabe poznatih i novostvorenih teatarskih varala rođenih u tvornici snova Sunnyja Sunninskoga Čarobnu flautu uzdiže na razinu autentičnoga umjetničkog djela.

Dubravka Lampalov