NE BACAJTE RADIO KROZ PROZOR!

NE BACAJTE RADIO KROZ PROZOR!

Čarobni prostor mašte i dokumenta. Zbornik radova o radiodramskom stvaralaštvu, Biblioteka Hrvatski radio, Zagreb, 2004.

Bez obzira na velike međunarodne uspjehe koje hrvatska radiodrama bilježi još od tzv. zlatnog doba šezdesetih godina do današnjih dana, te činjenicu da upravo taj žanr pripada u najprevođeniji dio suvremene hrvatske književnosti, njezin je status marginaliziran. No, Hrvatska u tome nije iznimka - zapostavljanje radijskih programa javlja se i u drugim zemljama, a među brojnim razlozima najistaknutija je konkurencija ostalih medija, koji publici pružaju atraktivnije, ali često i površnije sadržaje, formom i brzinom prilagođene tempu svakodnevice. Utrku s vizualnim medijima radio je, osobito onaj s kvalitetnim sadržajima, zapravo izgubio. Ipak, pojedine njegove osobine, primjerice dostupnost i neposrednost, kao i zahtjev za aktivnim, intelektualno i kreativno angažiranim slušateljem (naspram pasivnosti primatelja sadržaja televizijskog programa) prednosti su koje će ga uvijek činiti nezamjenjivim, stoga pitanje koje se postavlja nije kako pobijediti konkurenciju, nego kako najbolje iskoristiti razlike i potencijale kako bi radio u suživotu s ostalim medijima zadržao svoje mjesto, ali i održao kvalitetu, koja je i ovdje sve češće upitna.

SPECIFIČNOSTI RADIODRAMSKOGA ŽANRA

Unatoč raznovrsnosti tekstova zbornika, većina će se autora baviti upravo pitanjem današnjega položaja radija, pa se ta tema pokazuje ključnom u ovoj knjizi. Problematiku otvara tekst Luke Paljetka, koji Lessingovo pitanje o svrsi kazališta primjenjuje na radio, pronalazeći odgovor u specifičnostima radiodramskoga žanra, među kojima navodi mogućnost prikazivanja neprikazivoga, neposrednost u recepciji te zahtjev za slušateljem suautorom, koji vlastitom maštom nadopunjava praznine u prostoru radiodrame. Svijest o marginalizaciji radiodrame, te o radiju koji je u većini slučajeva sveden na informativno glasilo podređeno komercijalnim zahtjevima, autore navodi na traženje mogućih rješenja za poboljšanje sadašnjega stanja. John Theocharis ukazuje na nužne pomake u radijskom mediju, koji bi po njegovu mišljenju izlaz iz vlastite statičnosti mogao pronaći u odbacivanju čvrstoga rasporeda emisija te u povezivanju s novim tehnologijama poput interneta, koje pružaju veće mogućnosti interakcije, no ne odbacuje ni važnost obrazovanja publike.

Na opasnost svođenja radija na aparat za difuziju zvuka, koji dovodi do današnje situacije ugroženosti kreativnoga radija od strane informativnog, te prevladavanja distribucijske funkcije nad onom komunikacijskom, ukazuje René Farabet, pritom naglašavajući nužnost da u kreativnom radiju oba kraja komunikacijskog lanca - radio i publika - moraju rabiti isti jezik, što se danas rijetko događa. Miroslava Jandrić temu osvjetljava s druge strane, pokazujući stanje u radijskoj kritici, koja prestankom popularnosti radiodrame također iščezava, te prikazuje promjene u tretiranju radijskih emisija u dnevnim novinama, ujedno predlažući načine za prodorniju medijsku ekspanziju radija. Ipak, ma koliko se položaj činio nepovoljnim, njemačko radijsko iskustvo o kojem pišu Woflgang Schiffer i Götz Naleppa pokazuje kako se promišljenim programom može vratiti publika, sve zasićenija komercijalnim radijskim stanicama, koje sliče jedna drugoj, pa će ovi tekstovi, jednako kao i rad Aleša Jana koji propituje mogućnosti promocije i međunarodne razmjene, svojim konkretnim primjerima biti zanimljivi onima kojima je radio profesija.

IZBJEGAVANJE SLUŽENJA ZADANOSTIMA

Unutar kreativnoga radija umjetnička se vrijednost ostvaruje upravo putem radiodrame i tzv. feature ili dokumentarne radiodrame, stoga će dio autora razmatranja zasnivati na prikazu i analizi tih žanrova. Branimir Bošnjak radio definira kao medij kulturâ u kojem se fragmentirana slika svijeta kakvu proizvode ostali mediji objedinjuje te se putem njega propituje održivost »logocentrizma hijerarhije smisla«. U skladu s time Bošnjak unekoliko drukčije promišlja radiodramu, pa naspram uporabe slušateljeve mašte, koju ističu ostali autori, on govori o zahtjevu za racionalnim balansiranjem i složenim spoznajnim procesom u popunjavanju njezinih »slijepih mjesta percepcije«. Također, feature vidi kao žanr oslobađanja od mogućih stereotipa, pronalazeći upravo u tom izbjegnutom »služenju zadatostima« najveću snagu radija. Feature kao mogući izlazak iz krize razmatra i Ljubo Pauzin, ističući kako je taj žanr čista radijska umjetnost jer nema nikakve pridodane funkcije, nego služi vlastitom sadržaju, čime ukazuje na razliku između onoga kako se radio upotrebljava te čemu taj medij služi, što su i temeljni kriteriji u razlikovanju kvalitetnog i komercijalnog radija. Dok Adriana Car-Mihec piše o suvremenoj hrvatskoj kriminalističkoj radiodrami, preispitivanjem česte definicije radiodrame kao »snimljenog kazališta« bavi se Dejan Šorak, upućujući na veću sličnost radiodrame i filma i redefinirajući je sintagmom »film koji se gleda uhom«. Tekst koji može pomoći onima koji se bave pisanjem radiodrama onaj je Davida Mairovitza, u kojem autor donosi niz načela koje treba poštivati pri kreiranju radiodrame, otkrivajući njezine posebnosti razmatranjem tišine (akustičkog mira), značenja glasa, broja likova, monologa i unutarnjeg glasa, pitanja ekonomičnosti, efektnoga početka te zvučne stvarnosti temeljene na mentalnim pomacima naspram onih fizičkih.

Prikaz radijskoga stvaralaštva na osnovi više aspekata jedno je od glavnih obilježja zbornika, pa će se pored navedenoga glavnog tematskog sklopa ovdje naći i radovi iz povijesti hrvatskog radija koji donose kronologiju razvoja hrvatske radiodrame u kontekstu svjetskih radijskih događanja (Vončina), prikaz sedamdesetih godina prošloga stoljeća (Lehpamer) te rada Dramskog studija (Marotti). Uz analize pojedinih radiodrama (Lozica) priču o »čarobnom prostoru mašte i dokumenta« dopunjavaju prikazi osobnih iskustava u pisanju ili kreiranju radiodrame i featurea (Carter, Lovrenčić, Šiljak, Bauer), a zaokružuje je sinopsis za zvučni esej Tišina Zvonimira Bajsića, naslovom znakovito dovodeći sve rasprave ovoga zbornika na ishodište i završetak svakoga zvučnog zapisa.

Ljubica Anđelković