Manjak adrenalina, višak ekstaze

Manjak adrenalina, višak ekstaze

Jostein Gaarder, Djevojka s narančama, prev. Anka Katušić-Balen, Znanje, Zagreb, 2004.

Ma koliko zvučalo pedagoški, nije li vrijeme da se, osim estetskoga smisla književnosti, iskaže konačno i onaj etički? Na našem malom prostoru u posljednje je vrijeme taj humanizam književnosti potpuno iščeznuo - potisnuo ga je bučni koncept korespondencije sa zbiljom, koncept književnosti koja izaziva čitatelje umjesto da im se mirno prepušta. Umjetnici koji odjeljuju duh od zbilje, vjerujući u potpunu duhovnu nezavisnost književnog djela, u neku katarzičnu ulogu priče, u filozofski smisao fikcije - da se, iza privida ovoga svijeta, prepustimo nekom idealizmu, danas su rijetki sanjari, zavodljivi često upravo zato što nisu zavedeni zbiljom. Film Amelie postigao je veliki uspjeh ponajprije stoga što je neobičan - posvećen je anonimnoj ljudskoj dobroti, izdvojenom biću koje ima svoj svijet u svijetu, koje živi po zakonima srca, a ne po zakonima društva. No, dobrota je danas toliko rijetka tema, da Amelie mora biti autistična, a djelo o duhovnoj pustolovini mora dobiti, iako se sve događa u realnom svijetu, fantastične, bajkovite okvire. Biti romantičarom danas ulazi više u sfere irealnoga nego realnog, što izvrsno, sarkastično može pokazati film Don Juan De Marco - naizgled komična priča o zaljubljenom vitezu koji se u današnje vrijeme kostimirao kao Don Juan, potiče na koncu veliko pitanje da li je zanesenjak čudak u normalnom svijetu, ili je on, naprotiv, normalno, nezavedeno biće u našem, čudnom, izokrenutom svijetu? Činjenica je da je duhovno, iz područja ljudskoga, skrenulo danas u područje fantastičnog ili terapeutskog, što znači da smo doista zaglibili u opaku vrijednosnu krizu.

KNJIGA PUNA PLEMENITOSTI

Gotovo nestvarno djeluje i najnovija prevedena knjiga slavnoga norveškog pisca Josteina Gaardera Djevojka s narančama, samo zato što je puna plemenitosti, što preusmjerava pozornost sa svjetovnog na duhovno, što se zatvara sama u sebe, što osamostaljuje narav ljudskoga bića, neovisno o svakom društvenom, političkom, kulturnom kontekstu. Gaarder, pisac proslavljen izvrsnim romanom Sofijin svijet, poznat u nas još i po prijevodima djela Tajna igraćih karata, Hej, ima li koga ovdje i Maya, pisac i za djecu i za odrasle, i ovaj put zaokupljen je onom univerzalnom relacijom Čovjek - Svijet, spoznajnom vrijednošću književnoga djela koje je, zapravo, ležerniji prijenosnik filozofske misli. Čovjek nije nikakav proizvod vremena, nego je djelo prirode, uvijek zapitano pred njezinom tajnom, pred zagonetkom postojanja, i stoga Gaarderove knjige imaju i velik etički smisao - one nas utapaju u sintezi svijeta, u kojoj su misao i doživljaji glavni junaci, koji također mogu stvoriti pustolovnu priču, jer spoznavanje tajni svijeta velika je pustolovina, nepregledne epske širine i lirske dubine. Pretvaranje umovanja u duhovnu pustolovinu, prenošenje elitne filozofije u književni medij, kako bi prestala biti samodovoljnim znanjem, kako bi se svijest stopila sa svijetom, najveća je vrijednost Gaarderova opusa.

Roman Sofijin svijet donio mu je svjetsku slavu, jer je njime povijest filozofije prvi put premještena iz uže struke u širu javnost. Da bi oživio smisao filozofije, skriven i u korijenu njezine riječi - ljubav spram mudrosti, Gaarder je povijest filozofije razvio kao odnos učitelja i znatiželjna učenika, pobuđujući time znatiželju, prvoga pokretača filozofskog duha. Kako se nižu pisma o pojedinom razdoblju filozofije (prenesenu dubokim mislima i živim primjerima), tako i djevojčica Sofija, koja ih čita, gradi svoj spoznajni toranj, te je tako filozofija predstavljena kao sinteza intelektualnog znanja i duhovnog iskustva. Gaarder je povijest filozofije pripovjedački oživio, a da ni najmanje nije narušio njezino umno dostojanstvo te mu je ta sinteza teorijskog i literarnog, znanstvenog i fiktivnog, donijela i veliki stručni ugled.

GENERACIJSKI NESVRSTANO

Knjiga Djevojka s narančama Gaarderova je filozofska kreacija namijenjena mlađoj dobi, ali je ta knjiga zbog vječnih pitanja generacijski nesvrstana, poput, recimo, zagonetnoga Malog princa. Koliko joj je god cilj da sabire, umiruje, ova knjiga mogla bi, zbog te nesvrstanosti, odnosno priče koja lebdi između života i svemira, prilično uznemiriti mlada čitatelja, kojeg je teško smjestiti u međuprostor, između akcije i kontemplacije. U knjizi se miješaju duh djeteta (koji nevinom željom otvara temeljna pitanja o svijetu) i duh intelektualca koji ta pitanja raslojava, gdjegdje čak i rasplinjuje, pa je vidljiv raskorak između dopadljiva, jednostavna stila i zahtjevna sadržaja. Gaarder je svakako zaslužan po svojoj inovaciji u literaturi za mlade - daleko od didaktičnosti, daleko i od urbanih vragolija, daleko i od svake bajke i fantastike, on unosi neki novi žanr - filozofsku prozu za djecu. Umjesto da im razbudi život u susjedstvu, on im nastoji razviti svijest o beskraju, kako bi ih oslobodio i straha od smrti, pripremio ih za život u kojem će tražiti znakove, ali ne one mantre Paola Coelha, nego znakove prirode, svemira, iz čega će proizići, u nekom spoznajnom redoslijedu, i kreiranje mišljenja o Bogu.

Iako je temeljno filozofsko pitanje knjige vrlo domišljato i zavodljivo sročeno (je li bolje ne biti na ovom svijetu ili roditi se i otići jednom s njega?), ipak se sama priča, ma koliko produhovljena, rasplinula u svemiru, odnosno, duh priče kao da je zasjenio njezino tijelo (tijelo, je, kažimo, radnja). No, unatoč svemu, duboka doživljajnost toliko oplemenjuje tekst da čitatelju preusmjerava pozornost s konstrukcije teksta za životnu poentu.

POTRAGA ZA NEZNANIM

Djevojka s narančama priča je o dječaku koji je pronašao pismo pokojnog oca, koji ga želi pripremiti za život. Cijeli roman zapravo je čitanje pisma, a povremene epizode iz svakodnevice dječakove su digresije, u kojima se on, kao bistro biće, pokušava snaći, povezati zatečene karike uspomena u životni lanac. Početak je pisma doista uzbudljiv - otac pripovijeda o mističnim susretima s djevojkom koja nosi naranče, razvija u pismu duhovnu potragu za neznanim bićem, priprema nas na bogatu pustolovinu, na neki fabularni zaokret koji obično nose sa sobom te sudbonosne priče. Zagonetna djevojka iz drugoga svijeta na kraju je njegova žena, pustolovina završava u kolijevci, gdje se ziba ideja vječne ljubavi. I onda Gaarder radnju posve smiruje, završava je velikom raspravom o smrti, polaznosti, jer dječak mora odgovoriti na jedno pitanje postanka koje mu je otac ostavio u nasljedstvo. Tu je, osim intelektualnih, i mnogo drugih, životnih dvoumica koji dječaka okružuju - dok čita pismo, on već ima i očuha, ali, unatoč sukobu ideala ljubavi o kojem piše otac i majčine preudaje, u romanu nema drame, uzbudljivosti - sve kao da u životu normalno teče, dok se misli napinju visoko, prema svemiru. Gaarder je čudno osmislio priču - poslije pustolovnoga duha u prvom dijelu romana, naglo je zaokrenuo u teoriju, a mnoge likove i situacije na zemlji ostavio je nedovršenima (likovi majke, očuha, djeda i bake, samo su skice, činjenica da je majka očuha poznavala i u vrijeme romance s ocem samo je spomenuta, a mogla je biti i proširena i uznemiriti malo priču). Gaarder je očigledno priču uzeo samo kao kulisu za dugi misaoni monolog u kojem je otegnuo ideje, a malo zanemario dramaturgiju emocija (nema uspona i padova, sve se događa u eteričnom svijetu uspomena, ljubavi, misli, u svijetu koji ne uzdrmava dušu, nego je gotovo uspavljuje u napetosti prema vječnom).

Djevojka s narančama ima zato ono što nemaju mnoga prozna djela - mistični veo koji joj daje ugođaj, koji zaklanja čitatelja pred zbiljom, ali mu i rastvara čarobni zastor prema sveukupnosti svijeta. Kao da u toj priči, bajkovito kazano, vladaju duhovi priče, a ne sami likovi i situacije - sve nas nešto zanosi, uznosi, draži nas, kao da pisac istodobno želi biti i naš psihijatar - da nam izbije iz duše adrenalin i povuče nas, dobrohotno, u spoznajnu ekstazu.

Lada Žigo