Kita fusnoća razlikova

Tako je Ivan Slamnig u šali nazvao nečiji tekst - valjda filološki znanstveni rad - parafrazirajući naslov pjesničke zbirke Ivana Ivaniševića iz 17. stoljeća; taj naslov glasi: Kita cvitja razlikova.

Što je pjesnik - naime Ivan Slamnig - htio reći? Na prvi je pogled jasno da to nije parodija kao svaka druga, nego da se u njoj kriju i dublja značenja (a upravo je u tome Slamnig bio majstor: vješto je znao u šaljivo i vedro umotati ozbiljno i duboko). O čemu je riječ?

Ponajprije, vrijednost te doskočice zasniva se zacijelo na kontrastu: fusnote su sve prije nego cvijeće, i još k tome različito. Fusnote su bilješke u dnu stranice, a služe tomu da pobliže objasne ono što se kaže u glavnom tekstu: da navedu dodatnu literaturu ili da razrade sporednu misao. One su zato karakteristične za znanstvene knjige, i po njima se takve knjige najprije prepoznaju. Znanstvene su knjige pak načelno dosadne, pa je tako jedna od prvih vještina što je nauči posjetitelj lokalne knjižnice upravo ta da knjigu u kojoj ugleda fusnote brzo vrati na policu i više joj se ne vraća. Tako je ona Slamnigova poredba imala u sebi mnogo ironije: on je, naime, bio pjesnik, i to vrlo vedar i zaigran, pa je s tzv. običnim čitateljem dijelio i zazor od fusnota; u drugu ruku, međutim, on je i sam bio znanstvenik i pisao filološke rasprave, služeći se u njima i fusnotama. Tako je jedan od njegovih zanata ismijavao drugi, i jedna strana njegove osobe drugu.

Ili je možda u toj izjavi filologija ismijavala samu sebe? Jer, smisao može biti i ovaj: postoje ljudi koji ljube znanstvene rasprave, pa njima tekst pun fusnota nalikuje na kitu cvijeća, kao što je to našim starima nalikovala pjesnička zbirka. Slamnig, dakle, konstatira da ima ljudi koji će u filološkoj studiji uživati više nego netko drugi u zbirci pjesama; dapače, da su i kadri uživati samo u fusnotama, a ne i u pjesmama. Konstatira to upravo kao netko tko je ujedno i beletrist, pa ima smisla i za jedno i za drugo.

Ali, nije ni to sve. U toj je doskočici sadržana i svojevrsna kritika načina na koji se ljudi služe znanstvenim aparatom. Često, doista, bilješke u nekom tekstu i nisu ništa drugo nego tek puki ukras: one su tu zato da bi tekst imao znanstvenu formu, da bi udovoljavao izvanjskim kriterijima. Bilješke su, dakle, tu kao kita cvijeća koja je sama sebi svrha. Zato je opravdano da tekst u kojem se one javljaju nazovemo onako kako ga je nazvao Slamnig, dakle kita fusnoća razlikova.

Dakako, sva su ta značenja bila nedvojbeno prisutna u njegovoj izjavi, ali ni jedno od njih nije bilo glavno. Glavno značenje, vjerujem, možemo otkriti jedino tako da pođemo od spoznaje da je Slamnig bio i znanstvenik i pjesnik, pa kad je znanstveni tekst okrstio pjesničkim imenom, onda je svakako znao što radi. Bio je, naime, svjesan da se u vrijeme kad je to izrekao - u posljednjoj trećini dvadesetoga stoljeća - znanost i književnost tako miješaju da je ne samo dopuštena zamjena metafora kojima ih označujemo nego je neizbježno i da one ponekad uistinu zamijene mjesta.

Slamnig je, ne zaboravimo, autor romana Bolja polovica hrabrosti, u kojemu je glavni junak upravo filolog. Zato se u priči pojavljuju i mnoge opaske o književnosti, opaske koje su se mogle pojaviti i u znanstvenom tekstu. Dapače, ideja da na primjeru usporedi stil naše književnosti 19. stoljeća sa stilom i motivima moderne literature - kao što Slamnig u tom romanu čini - mogla je pasti na um samo čovjeku od književne znanosti. Taj je roman, dakle, djelo znanstvenika barem koliko i pjesnika, i tu su dvije strane Slamnigove osobe najuže surađivale. Ali, isto su tako surađivale znanost i književnost uopće, jer su ih približili povijesni procesi, jer ih je približio sam duh vremena.

Taj je duh vremena Slamnig izvrsno osjećao, pa je onom dosjetkom najavio buduće stanje. Najavio je, naime, da će uskoro doći do zamjene uloga između znanosti i književnosti, pa da će zato i njihovi metaforički opisi doći u pitanje.

Dogodit će se ovo: mnogi će romani nastojati da se utemelje na egzaktnim činjenicama i da donesu masu podataka, pa će se - da osnaže tu svoju metodu - stati služiti i bilješkama. I doista, roman s fusnotama danas je normalna stvar. Istodobno, znanstveni radovi sve će manje držati do egzaktnoga podatka, i sve će manje osjećati potrebu da išta dokumentiraju. Zasnivat će se na aluzijama, na stilu, na ideologiji. U skladu s tim, neće im ni fusnote više biti potrebne, pa će ih zato izbjegavati. Današnje filološke rasprave (one koje su najviše in) bilješkama se uopće ne služe, nego tek na kraju navedu popis literature.

Kamo će taj proces odvesti, ne zna se. Zna se, međutim, što mu je uzrok: književna je znanost posumnjala i u svoj predmet i u svoje metode, te je počela pričati pričice i sve više nalikovati književnosti samoj. Književnost je, u drugu ruku, uvidjela kako joj svijet izmiče, pa osjetila potrebu da se ukorijeni u istini, u dokazima, te je uzela igrati ulogu znanosti. Znanost se, dakle, odrekla fusnota kao što se odrekla i potrage za istinom; književnost je fusnote prigrlila kao što je prigrlila i druge atribute znanosti.

Tako se zapravo danas kitom fusnoća razlikova može s pravom nazvati jedino umjetničko književno djelo, jer samo ono još ima fusnote. I, možda je Slamnig na književno djelo i mislio kad je ono rekao, a ne na filološku raspravu. A takav bi štos bio posve u njegovu stilu.