Katarza poročnoga redatelja

Katarza poročnoga redatelja

S obzirom na stilsku i tematsku dosljednost, gledatelj lako može pomisliti da je Ferrara u Opasnoj igri namjeravao pružiti osebujnu autobiografiju, svojevrsno javno suočavanje s osobnim i umjetničkim demonima

Filmski opus Abela Ferrare kreativno je najdojmljiviji u trenucima kad protagoniste smješta u kaotičnu njujoršku ikonografiju prožetu vjerskim i moralnim pitanjima grijeha i oprosta (Kralj New Yorka, Okorjeli policajac, Sprovod, Božić). Čini se da Ferrara može umjetnički autentično govoriti samo o stvarima koje najbolje poznaje i zato su njegovi izleti u žanrovske vode uglavnom neuspješni (iznimka je sjajan krimić Mačkolovac).

U slučaju Opasne igre (1993), drame o njujorškom redatelju (izvrstan glumački nastup Harveyja Keitela), koji u Los Angelesu snima komornu dramu Majka zrcala (glume Madonna i James Russo), riječ je o jednom od njegovih stilski i svjetonazorno najosobnijih ostvarenja. Istodobno je to film u kojem se dosljedno koristi metodom filma o filmu. Iako je i prije običavao citirati omiljene autore, a radnja Pomračenja odvija se u glumačkom ozračju, Ferrara ovdje razrađuje metafilmski pristup na više razina. Razvijajući lik filmskoga redatelja istodobno prikazuje sve korake u snimanju filma, postupke rada s glumcima i poticanja njihove motivacije (uključujući smirivanje ekscesa nadobudnih glumačkih zvijezda), kao i rješavanje brojnih tehničkih pojedinosti na filmskom setu.

Njegov je lik životno uvjerljiv reprezent nesigurnosti i napetosti s kojima se autor suočava u realizaciji djela, što je na kraju filma dodatno naglašeno Herzogovom izjavom sa snimanja znamenitog Fitzcarralda (citat iz dokumentarca Teret snova). Također, da bi pojačao dramatičnost priče i životnu utemeljenost glavnoga lika, Ferrara poseže za narativnom strukturom koja tijesno povezuje tematiku drame koju snima s njegovim privatnim životom. U redateljevoj drami pratimo tragičan razvoj odnosa između muža i žene, nakon što žena doživljava duhovno preobraćenje i odbija nastaviti iznimno poročnim načinom života koji je bračni par dotad vodio. Konzumirajući drogu, alkohol i seks u neumjerenim količinama redatelj također nezaustavljivo kreće putem samouništenja, a dojam propadanja još je izrazitiji s obzirom na narativni postupak kojim se Ferrara koristi.

Na početku filma prisustvujemo prizorima njegove obiteljske idile, razvoj događaja postupno ukazuje na sve izrazitiju neutemeljenost prvobitnoga dojma, da bismo najzad ostali zatečeni potpunim raspadom njegova života. Budući da u drami koju režira otkriva pravu sliku svojega života, redatelj doživljava snimanje filma kao osobnu katarzu, trenutak za tragično razrješenje u privatnom životu nagomilanih napetosti. Pritom je naslov Majka zrcala izrazito simboličan jer u svojem djelu gleda cjelokupni odraz vlastitoga života. Nastojeći dodatno osnažiti ideju o prožimanju realnosti i umjetničke fikcije, Ferrara se koristi sličnim stilskim postupcima kao i njegov filmski lik. Njihov stil obilježen je duljim statičnim kadrovima s obiljem krupnih i bližih kadrova, koji omogućuju podrobnije razvijanje glumačkih interpretacija, sporim narativnim ritmom i izrazito tjeskobnim ugođajem. S obzirom na navedenu stilsku i tematsku dosljednost, gledatelj lako može pomisliti da je Ferrara u Opasnoj igri namjeravao pružiti osebujnu autobiografiju, svojevrsno javno suočavanje s osobnim i umjetničkim demonima. To najvjerojatnije ne odgovara zbilji, iako ideja djeluje poticajno u smislu postizanja dodatne intrigantnosti filma.

Elvis Lenić