Kabaretska postava

Kabaretska postava

Za postavu Vagininih monologa, osim dobra kazališnog ili izvankazališnog razloga, nužno je imati i dobra dramaturga, koji će od monologa pokušati stvoriti kazališnu predstavu s početkom i krajem. A to je ono temeljno što je nedostajalo dubrovačkoj predstavi

Novi ravnatelj Kazališta Marina Držića Petar Mišo Mihočević za početak ovogodišnje sezone u dubrovačkom kazalištu odabrao je tekst Eve Ensler Vaginini monolozi, koji je svjetsku praizvedbu imao prije osam godina u New Yorku. Od tada su Monolozi prikazivani na više od dvjesto pedeset pozornica, prevedeni su i na četrdeset jezika, ali do danas nisu prestali izazivati kontroverze: od potpune oduševljenosti novim feminističkim pismom do manje važnih moralizatorskih te važnijih kritika upućenih nekazališnosti sama teksta. Činjenica je da su Monolozi Eve Ensler uistinu otvorile novo poglavlje postfeminističkoga ženskog pisma, u kojima autorica progovara o položaju žene u suvremenom svijetu ne bježeći ni od običnih ni od, i danas, tabuiziranih tema. No, činjenica jest i da u tekstu Eve Ensler, koji je u međuvremenu (zasluženo ili ne) postao hit svjetskih pozornica, treba izabrati i dramaturški obraditi pojedine dijelove kako bi se stvorila kvalitetna kazališna predstava te monologe pretvorilo u teatarski dramski čin. Dakako, moguća je i drukčija, kabaretska postava, no onda je to primjereno otvoreno kazati, a ne upuštati se u priče o velikim projektima koji trebaju vratiti publiku u dubrovačko kazalište. Redateljici dubrovačkih Monologa, Snježani Banović Dolezil, ovo je druga postava teksta Eve Ensler, prošle godine Monolozi su igrani u zagrebačkom Kerempuhu i tako sa zakašnjenjem doživjeli hrvatsku praizvedbu. No, kako je rečeno, za postavu Vagininih monologa osim dobra kazališnog ili izvankazališnog razloga nužno je imati i dobra dramaturga, koji će od monologa pokušati stvoriti kazališnu predstavu s početkom i krajem. A to je ono temeljno što je nedostajalo dubrovačkoj predstavi.

DAJDŽESTIRANA VERZIJA

I dok se u teatarsko-socijalne razloge postave ipak pomalo već izigrana teksta Eve Ensler može proniknuti, jer problemi položaja žena u suvremenom svijetu nisu prevladani, a uvijek se otkrivaju i novi, dubrovački Monolozi pate od izrazita nedostatka dramaturške obrade. Stoga, unatoč sjajnu oblikovanju svjetla Zorana Mihanovića, zanimljivoj likovnosti Dubravke Lošić, koja se više ogleda u simboličkim elementima scene nego u, valjda namjerno odabranim, strogim kostimima bijelih bluza i crnih suknji koji nisu uspjeli stvoriti simbolički odmak, te velikoj scenskoj energiji, posebno Jasne Jukić, ali i Glorije Šoletić i Izmire Brautović, koje su u predstavu pokušavale unijeti dijelove vlastitih osobnosti, pa i pokušajima semantičkih lokalizacija pojedinih izraza na dubrovački govor - dubrovačka postava Monologa ipak najviše sliči spominjanoj kabaretskoj dosjetki - od koje su, treba kazati, i sami Monolozi u New Yorku i krenuli. Ipak, ta predstavana nije primjerena velikoj sceni Kazališta Marina Držića.

U nedostatku dramaturgije, redateljica je odabrala par monologa.Neki od njih, poput autobiografskoga monologa o pedofilskom zlostavljanju te nama bliska monologa o ženama žrtvama silovanja tijekom rata u Bosni, zadobili su i zanimljivost i vrijednost, no u ostalim dijelovima predstave igralo se na prilično neuspješan smijeh na prvu loptu ne propitkivajući nikakve dalje mogućnosti koje pred nas postavlja feministička teorija, ne ulazeći u bilo kakve razloge, ne stvarajući kazališnu predstavu sa suvislim početkom i krajem. Naprosto, u dajdžestiranoj verziji koju je redateljica izabrala činilo se kao da su se tri glumice okupile na pozornici, izrecitirale svoje monologe ispresijecane koreografskim scenama Miljenka Vikića i čekale završetak, za čiju se inačicu ni redateljica, očito, nije mogla odlučiti. Vjerojatno usto nije ni redateljski pametno upuštati se u postav istoga teksta u tako kratku vremenu.

Tako je Kazalište Marina Držića, unatoč premijernom pljesku, počelo novu sezonu predstavom primjerenijom maloj sceni Teatru Bursa ili foajeu Kazališta, gdje se i lani igrala kabaretska predstava Marlene Dietrich u režiji Ante Vlahinića. A možda tek fortuna nije bila naklonjena prvoj premijeri dubrovačkoga kazališta u ovogodišnjoj sezoni.

Tomislav Bonić