Izvana gladac, iznutra jadac!

Uz izložbu grafita u Muzeju grada Zagreba

Kao Švicarska ili Amerika, evo i Hrvaska ne dopušta da joj se sa zida krevelji neki grafit i da se slobodno šara po javnim površinama, zidnim i uličnim fasadama. U Hrvatskoj se privode i desetogodišnja dječica na policiju jer su šarala po zidovima. Sada grafiteri imaju svoje površine i gabarite u kojima se mogu kretati i djelovati. Evo ih štoviše i u muzeju!

TOBOŽE NORMALNO, A ZAPRAVO BOLESNO

Grafitere i grafite u početku sam shvaćao nekom urbanom gradskom gerilom. Gledao sam ih kao ilegalnu organizaciju koja djeluje noću, sklonu anarhističkim i slobodoumnim provokacijama, što ostavljajući duhovite poruke i slike prkose društvenim konstelacijama koje su tobože normalne, a zapravo bolesne. Pristojnost, ukus i sl. posljednje su riječi koje su se grafitera ticale i koje su ih obvezivale. Dakako, ne govorim o naručenom i dopuštenom i pravovjernom činu s blagoslovom jučerašnjega partijskog moćnika i grafitu koji je stigmatizirao neki jaki ideološki hibrid te okamenio političku ispravnost revolucije koja je tekla na temelju bezglasna, ali jeziva urlika dolje ili živjeli. I doista je bilo žalosno gledati hrabroga writera koji pod moćnim zagovorništvom državne ideologije i dokona milicionera baca stupidnu pravovjernu bombu (poput živio 13 amandman!) u korist svega onoga što je trebalo - kao što vidimo - vječno živjeti.

Unutar toga gradskoga, megalopolisnog (i parazitopolisnog) fenomena neki su teoretičari (posebice sedamdesetih i osamdesetih) u tom subverzivnom i subkulturnom aktivizmu pronašli velike moći. Grafiti su izazvali pravu euforiju pobornika, cijele biblioteke umjetničkih, ali i socioloških i psiholoških interpretacija. Iz iskustva ulične umjetnosti destilirana su dobrim dijelom slavna i imena brojnih umjetnika (najslavnijih Basquiata i Harringa ali, i brojnih drugih). Prepoznati svojevremeno kao alternativni i subverzivni temelj i ispušni ventil, grafiti su uživali zaštitu zagovornika, koji su o tome fenomenu u svijetu napisali brojne studije, rasprave i knjige, povezujući grafite i s ostalim alternativnim oblicima djelovanja (posebice s glazbom). Zagovornici su, štoviše, uz novu estetsku osjetljivost dokazivali i intelektualnu nadmoć te širili prezir prema onima koji su podcjenjivali i getoizirali umjetnost grafitera ili običnih writera. A nakon što je sve procvalo, potom i ocvalo, sada se polako sprema u umivene muzejske i galerijske nekropole, gdje je na promatranju. Nevesela, ali predvidljiva sudbina odmetništva.

NAVNA SLIKA BUNTA

Danas se eto sve čini pomalo prošlim, a djelovanje grafitera stanovitim adolescentskim i katakombnim primjerima naivne i čiste slike bunta, koji danas izazivaju samo gradske čistunce i komunalne probleme, pobornike čista okoliša i fine nosove građanstva, koje prosvjeduje protiv uništavanja betonskih lica i kulisa iza kojih tkoznakako i nijevažno kako živi. Sada su grafiti na javnim površinama temelji zakonskih progona. Štoviše, riječ je o pravim hajkama na njih. Najedanput je to bezobrazno, odvratno, neukusno, divljačko, i sve je to uništavanje lijepih i svijetlih lica naših bijelih gradova.

Tako ni naše idealno društvo ne trpi više taj oblik izražavanja i uništavanja bijelih fasada, dok istodobno ne smetaju otrcane ikone s megaplakata, s kojih se smješka i podruguje hrvatski politički probisvijet zajedno s blesavim porukama koje šalje. I premda su štete koje nanose i materijalno i duhovno neusporedive s navodnim štetama koje nanose grafiteri, mi danas imamo čiste fasade i švicarski model, premda su i nadalje zidovi kao stvoreni za raznorazne frustracije jadnoga svijeta kojem bi država, da je malo mudrija, dopustila putem grafita sve oblike očajavanja.

I sada zahvaljujući stručnom i temeljitom kolegi Slavku Šterku iz Muzeja grada Zagreba grafiti doživljavaju sudbinu kao i konceptualna umjetnost koja - premda su je rodili konkretni, ali i trenutni i prolazni odnosi i konstelacije - suprotno svojoj naravi dospijeva u galerije i stalne muzejske zbirke. Tako su i grafiti prešli iz junačke faze u fazu pacijenta na promatranju, što uključuje mirno istraživanje i terapiju.

ZADUŠNICA ILI APOTEOZA?

Dragi i pedantni kolega pokupio je i arhivirao u desetljećima iza nas sve što se u vezi s gradskim grafitima zbilo i pametno sugerirao da u uličnim grafitima ima više istine i života nego u životu samu. Klasifikacije, tipološke i stilističke razlike i gotovo doktorska disertacija garnirana glazbenim brojevima ukazuje na ozbiljnost kojom se grafitima pristupilo. Ali nevolje nastaju s tako temeljitom izložbom, koja je ipak bolnički krevet grafita i dokaz lošega stanja subverzivne i slobodne umjetnosti. Zadušnica ili apoteoza? A ako su grafiti bili i »nužnost u humaniziaciji prostora divljeg urbanoga betona« (A. Vranić), što su danas? Klinički obrađeni i oni čekaju svoju stranicu u herbariju vrijedne prošlosti.

Nevolja je u tome što se ulica i bez duhovitih grafita uselila u unutrašnje tkivo ljudskoga organizma. Glamurozni i performativni krvotoci sada kolaju u Big Brotherima, u kojima ljudi-zamorci u kavezima ni u zahodu nemaju mira. Liječe se i na mjestima gdje država u državi, moćna naftna kompanija i produžena ruka političke moći izgovara bez stida Ljubavi moja jedina ili Lijepa je moja domovina dok M. i co. uz neku francusku šansonu prosipaju kilometarske latice cvijeća (što košta da košta) i boje novim bojama stare svinjarije pridonoseći radosnu trenutku sretne besposlice za tisuće novih nezaposlenih dok ljudi plaćaju čime se ne koriste. Naivne grafite zamijenila su i lijepa prozračna čista nebeska njedra puna modrine i ovčica s Pozdravom iz Rovinja. Tu su i svi oni koji u jednoj sekundi mogu proputovati svijet! Benigna umjetnost grafita zamijenjena je lukavstvima, smicalicama novih tehnologa budućnosti, reklamnih spotova punih kreveljenja, okrutnosti i očišćenih od duhovnosti i duhovitosti. I stvara se eto društvo lakoće i glazure koje kamuflira svoje siromaštvo lakoumnim rješenjima od jednoga dana za cijele živote. Život je ljudski postao život ljuski što se klatare na radost moći i moćnika u predvorju globalizma.

Ostaci gradskih grafita još prkosno žive u fragmentima uličnih površina, ali uglavnom u rezervatu u kojemu je dopušteno djelovati, a to znači ne djelovati; tek fizički se prostirati. Živimo sada u svijetu unutrašnjih grafita koji stvaraju netoleranciju, lažne vrijednosti i nova idolopklonstva. Pred čistom uličnom fasadom prolazimo kao pored pionirskoga doba naše nevinosti. A čiste gradske površine govore nam danas iznutra jadac, izvana gladac!