Ispod tepiha

Ispod tepiha

Visoka kvalitativna razina prikazanih djela, organizacijsko iskustvo stjecano minulih ljeta u Motovunu i neupitno pozitivno raspoloženje javnosti prema festivalu, razlogom su da i njegovom ovogodišnjem izdanju presuda nedvojbeno bude palac gore

S gubitkom populističkog predznaka i postupnim skretanjem u elitističke vode, Zagreb Film festival i ove je godine u programu dokumentarnih filmova predstavio niz vrlo solidnih i kakvoćom prilično ujednačenih naslova. Unatoč nepredviđenim problemima koji su uoči početka festivala zadesili organizatore (pljačka tiskare, magla u Berlinu,...), zbog čega su neki filmovi prikazani u tehnički neprimjerenim uvjetima, a redovito je kasnio i press-materijal, visoka kvalitativna razina prikazanih djela, organizacijsko iskustvo stjecano minulih ljeta u Motovunu i neupitno pozitivno raspoloženje javnosti prema festivalu, razlogom su da i njegovom ovogodišnjem izdanju presuda nedvojbeno bude palac gore.

Najboljim dokumentarcem festivala žiri je, možda ne i posve zasluženo, proglasio nagrađivani film Kontrolna točka Izraelca Yoava Shamira, djelo koje naizgled nezainteresirano bilježi svakodnevne nevolje palestinskoga stanovništva Zapadne obale i pojasa Gaze, i ponekad beskrajna poniženja koje je još od 1967. prisiljeno podnositi želi li prijeći kontrolne točke izraelske vojske u Nablusu, Kalkiliji ili Tulkaremu. Dok promatra kako majka s bolesnom djecom i autobus pun školaraca satima čekaju da se arogantni vojnici smiluju i omoguće im prolaz, gledatelja postupno preplavljuju osjećaji nemoći i rezignacije, neizbježni pri svakom suočenju s besmislenom demonstracijom sile i terora. Angažiran i emotivan, Shamirov je film možda pomalo predug i repetitivan, što su mu i jedine zamjerke.

GUBITAK ILUZIJA

Iz Izraela stiže i Broj 17 redatelja Davida Ofeka, zanimljiv dokumentarac gotovo trilerskoga zapleta. U lipnju 2002. bombardiran je autobus od Tiberiusa do Tel Aviva, pri čemu je poginulo sedamnaest ljudi. Dok je šesnaest žrtava ubrzo identificirano, sedamnaesta je nekoliko tjedana poslije pokopana anonimno. Ta je činjenica zaintrigirala mladoga Davida Ofeka, koji je, ne želeći prihvatiti pretpostavku da je bila riječ o stranom radniku, odlučio započeti svojevrsnu istragu. Predstavljajući nam nekoliko ljudi koje je ovaj događaj izravno ili neizravno dotaknuo, Ofek nam je ponudio tragikomičnu, no pomalo suhoparnu sliku bliskoistočnoga sukoba.

Posebno priznanje festivala zasluženo je dodijeljeno dokumentarnom filmu Putinova mama nizozemske autorice Ineke Smits, intrigantnom i duhovitom djelu nakon gledanja kojeg ni najveći rusofili o aktualnom ruskom predsjedniku Vladimiru Vladimiroviču Putinu neće imati osobito dobro mišljenje. Iako je još na početku političke karijere obznanio da su mu roditelji mrtvi, Putin je po svemu sudeći sin još veoma vitalne Gruzijke Vere, starice bistra uma i živahna duha. Dok se u društvu dviju kćeri i stanovnika slikovitog sela Meteči prisjeća svoje mladosti i Vladimirova oca Platona, koji ju je trudnu napustio i vratio se ženi, razvidno je da, unatoč mirenju sa sudbinom, Vera teško prihvaća da je se sinčić Vova odrekao. A suza koja joj povremeno sklizne niz životnim nedaćama naborane obraze, iznimno jezgrovito i uvjerljivo govori o neizbježnu gubljenju iluzija i Scilama i Haribdama nekadašnje socijalističke svakodnevice.

Potpisnik ovih redaka svog je favorita za nagradu našao u izvrsnu dokumentarcu Rođen u bordelu autora Zane Briski i Rossa Kauffmana, sugestivnu i vrlo emotivnu filmu koji je premijeru imao na festivalu u Sundanceu. Iako profesionalna fotografkinja Zana Briski, magistrica teologije i vjerskih studija, isprva nije imala namjeru snimati dokumentarac, pokušavajući se zbližiti s prostitutkama iz kvarta Sonagachi, četvrti crvenih svjetiljki u Calcutti, s vremenom je uvidjela da su njihova djeca vrlo osjetljivi i druželjubivi mali ljudi, od kojih su neki pokazali izrazitu sklonost fotografiranju. Tu je činjenicu odlučila iskoristiti i pokušati im pomoći, nekako ih smjestiti u internat i tako spasiti neumoljive skore sudbine »svježeg mesa« na obližnjoj štajgi. Dirljiva dječja maštanja i njihova prilično zrela razmišljanja presijecana su oporim zaključcima dvanaestogodišnjeg Avijita (»Moj je otac stalno pio i tukao majku, i ja ne želim biti kao on.«), njegova prijatelja Goura, i djevojčica Shanti i Puje (»Užasno me strah kad pomislim da ću za koju godinu morati izići na ulicu.«). Epilog u kojem saznajemo da su Zanin trud i uspješno organiziranje izložbe dječjih fotografija tek donekle urodili plodom i da djeca uglavnom nisu spašena razlogom je da se nespokoja ne uspijevamo osloboditi dugo nakon odgledana filma.

DEMOKRATSKI IZBRISANI

Nakon što nam se prošle godine predstavio filmom Trajno nastanjeni stranac, neujednačenim biografskim dokumentarcem o Edi Maajki, srpsko-crnogorski dvojac Davor Konjikušić i Mišo Babović ove je godine ponudio znatno uspjelije i intrigantnije djelo. Riječ je o filmu Izbrisani, potresnoj priči o nesretnoj sudbini više od osamnaest tisuća ljudi, građana nekadašnje Jugoslavije koji su u demokratskoj Sloveniji početkom 1990-ih godina preko noći izgubili sva građanska prava, proglašeni suvišnima i gotovo nepostojećima. Iako povremeno jednolična i razmjerno predvidljiva, storija o izbrisanima i njihovoj borbi za osnovna ljudska prava susjednu Sloveniju, novu članicu Europske Unije, predstavlja u prilično nepovoljnu svjetlu.

Titula najzabavnijega viđenog dokumentarca zasigurno pripada Lepoj Dijani redatelja Borisa Mitića, vrlo duhovitoj priči o kosovskim Romima koji, doseljeni u beogradska predgrađa, za sitan novac otkupljuju nekad kultne spačeke i preuređuju ih u smetlarska vozila nalik Grunfovim prometalima iz popularnoga stripa Alan Ford. A život za četiri romske obitelji u prigradskom kartonskom naselju nije nimalo lak. Preuređenim Dianama skupljaju otpadno željezo, karton i boce, nadaju se boljoj budućnosti makar za svoju djecu, a Michaela Jacksona drže svojim čovjekom.

Simfonija za uličnoga svirača dokumentarac je Sergeja Kresoa, sjetna i emotivna priča o flautistu Faruku Karabegoviću, nekad prvom solistu Sarajevskoga simfonijskog orkestra, koji je 1994. kao izbjeglica s obitelji stigao u nizozemski gradić. Prisiljen snalaziti se za život, s flautom je stao na ulični ugao, i tijekom godina postao svojevrsna mjesna atrakcija. Faruk je pomalo nostalgičar i neuništivi optimist, kojem suza u oku zaiskri tek kad se sjeti Sarajeva i nekadašnjeg života.

HRVATSKE KONTROVERZE

Sve 5! debitantski je uradak mlade hrvatske dokumentaristice Dane Budisavljević nastao u okrilju Factuma, producentske kuće specijalizirane za dokumentarce koji se ne libe čeprkati po neuralgičnim mjestima hrvatskoga svagdana. Premda naizgled ležerna, i priča o sudbini Lidije Šunjerge, prve Hrvatice koja je obznanila da snima porniće, nepogrešivo locira bolne točke tuzemnoga danas i ovdje, demaskirajući Hrvatsku kao društvo kojim dominiraju egoizam, licemjerje i dvostruki moral. Lidija je hrabra žena, osoba velika srca koja je, istodobno izložena požudnim i osuđujućim pogledima, svjesna da joj u Hrvatskoj nema budućnosti. Iako svojedobno najavljivana, naposljetku ipak nije postala sudionicom Big Brothera. Šteta, jer bi u moru mediokriteta bila dobrodošlo osvježenje.

Iz Factuma stiže nam i Lora - svjedočanstva, najzanimljiviji naslov iz paralelne selekcije filmova o ljudskim pravima kojom se predstavlja nadolazeći Human Rights Film Festival. Dokumentarac Nenada Puhovskog tematizira ratna zbivanja iz zatvora u splitskoj vojnoj luci Lora, kroz koji je od 1992. do 1996. prošlo više od tisuću zatvorenika iz Dalmacije, BiH i Jugoslavije. Film unaprijed proglašen kontroverznim donosi priče o patnjama zatočenika (od kojih su neki i ubijeni) i razgovore s njima, te detalje s nerijetko sramotna sudskog procesa, mahom vrijedna svjedočanstva o neugodnu naličju Domovinskoga rata. Nedvojbeno intrigantan, film je ipak razmjerno suhoparan kolaž činjenica koje su pažljivijim pratiteljima nezavisnih medija posljednjih godina jako dobro poznate.

Josip Grozdanić