Hibrid objekta i krajolika

Hibrid objekta i krajolika

Digitalizacija sa sobom donosi znatno više kvaliteta u život, koje teže prevladavanju flambojantne vizualnosti, glavnog obilježja kasne mehaničke ere

Pokretljive i konstantno promjenjive konstelacije suvremenosti koju živimo, diktirane zakonitostima medija i kulture eventa, snažno se odražavaju na dinamičnost suvremene arhitektonske scene. Čak i na ovim našim prostorima, beznadno uspavanim kada je arhitektura u pitanju, posljednjih se tjedana intrigantna događanja smjenjuju kao na tekućoj traci. Jesenska je sezona spektakularno započela u rujnu lansiranjem Venecijanskog bijenala arhitekture (o čemu smo već pisali), koji traje do 7. studenog, nastavljena je prvim Kongresom hrvatskih arhitekata (od 14. do 16. listopada), s važnom temom gradnje na obali, te četvrtim Danima Orisa, koji već tradiconalno posljednjega vikenda u listopadu dovode u našu sredinu ugledna svjetska imena (o čemu ćemo još pisati).

U taj niz ubrojio bih i međunarodnu konferenciju Misli o formama između arhitekture i znanosti, u organizaciji profesora Roberta Secchija i Laboratorija za teoriju i kritiku suvremene arhitekture s rimskoga sveučilišta La Sapienza, održanu od 7. do 9. listopada u talijanskom Frascatiju, gdje sam, zajedno sa Krešom Roginom, na poziv teoretičarke Paole Gregory, održao prezentaciju našega koncepta Arhitektura u digitalnoj eri.

V.Penezić i K.Rogina : Arhitektura kao priroda, projekt 1996.

MEĐUODNOS ARHITEKTURE I ZNANOSTI

Profesor je Secchi okupio probrano društvo teoretičara arhitekture i grada, filozofa i znanstvenika iz raznih disciplina kako bi raspravili o novim kretanjima i međuodnosu suvremene arhitekture i znanosti. Pluralizam pristupa i estetika, koji obilježuje recentne arhitektonske procese, nadahnut je dobrim dijelom naglim razvojem suvremenih znanosti te prijelazom iz mehaničke u digitalnu eru. Iako je arhitektonski mainstream i dalje zasnovan na kontinuitetu i varijacijama modernističkih strategija, najavangardnije težnje idu onkraj granica discipline i naginju apsorpciji pojmova, figuracije i nazivlja znanstvenih disciplina otvarajući nove obzore spoznajnim teorijama, tako da analogije između artificijelnog i prirodnog, svijeta neživih stvari i svijeta živih organizama te biološke metafore postaju operabilni instrumentarij kritike i dekodiranja arhitektonske figuracije.

U žarištu razmatranja konferencije postavljeno je pitanje oblika, njegove geneze i evolucije, kao strukturalne organizacije koja je rezultanta fizičke stvarnosti, žive materije i svijeta fenomena te središte izučavanja perceptivnosti simboličke misli i jezika. Pitanje izvorišta i prirode oblika proizilazi iz zajedništva i međuodnosa znanstvene, filozofske i estetske dimenzije. Iako još postoje mišljenja kako su arhitekturi imanentne estetske vrijednosti koje nisu istovjetne drugim disciplinama, upravo u međuodnosu razlikovnosti nastaju intrigantne i poticajne konfrontacije kao ishodište novih kreativnih pristupa. Istovremeno prijelaz iz mehaničke u digitalnu eru otkriva novu paradigmu. Umjesto jednodimenzionalnih linearnih sustava karakterističnih za mehaničko doba okruženi smo mrežnim sustavima generiranim na principima beskonačnosti i simultanosti, a nekadašnje prostorno-vremenske odnose odmjenjuju trenutačnost i neposrednost, glavna obilježja digitalnosti.

V.Penezić i K.Rogina : Absolute Internet, projekt 2001.

FRAKTALNA GEOMETRIJA

Modernističke strategije, zasnovane na klasičnoj arhitektonici polaganja nečega vodoravnog na nešto okomito u novoj zbilji kompleksnih i višeznačnih relacija, u kojoj je sve povezano, fleksibilno i pokretljivo, bivaju zamijenjene gramatikom na tragu novih znanosti i tehnologija: fraktalne geometrije i kozmologije, računala i komunikacijskih tehnologija, te nelinearne dinamike i samoorganizirajućih sustava. Primjenom novih znanstvenih saznanja i digitalnog dizajna arhitektima je otvorena mogućnost ostvarenja davnih snova o slamanju kutijaste geometrije.

Digitalizacija inicira pojavu potpuno novih sustava koji djeluju prirodno, poput denaturalizirane prirode, što dramatično mijenja relacije između arhitekture i krajolika, o čemu je u sesiji Prirodno/artificijelno govorila Paola Gregory, autorica knjige New Scapes - Teritories of Complexity. Istražujući interakcije arhitekture i prirodnog okoliša u elektroničkoj eri Gregory otkriva krajolik kao paradigmu arhitektonske figuracije. Metamorfoze i interakcije, slojevi i polja nove su oblikovne strategije zasnovane na generičkim načelima preuzetim iz prirode i sukladne digitalnim sustavima što rezultiraju ekološkim krajolicima Jamesa Winesa i Grega Lynna, virtualnim okolišem Marcosa Novaka i skupine Nox te hypermedia-okolišem Jeana Nouvela i Toya Ita u obličju građevina kao interfacea korisnika i neposrednog okoliša.

Na tragu analiza Paole Gregory bila je i naša prezentacija, zasnovana na zamisli da živimo u posebnom vremenu sa vrlo specifičnim uvjetima i zakonitostima kojima se većina suvremenih arhitektonskih praksi jednostavno ne bavi. Naime, digitalizacija sa sobom donosi znatno više kvaliteta u život, koje teže prevladavanju flambojantne vizualnosti, glavnog obilježja kasne mehaničke ere. Našu smo priču istkali od prikaza šest japanskih projekata, nagrađenih na natječajima u Tokyu od 1984. do danas, od kojih tri pripadaju više kategoriji objekata, a tri kategoriji krajolika, te ekstenziji i primjeni japanskih koncepcija u obliku izložaba, instalacija, abijenata i site-specific projekata.

Greg Lynn/Form: Embriologične kuće, projekt 1998.

ODNOS ARHITEKTURE I PRIRODE

U izlaganju smo osobito elaborirali promjenu odnosa arhitekture i prirode. Naime, u povijesti je prvo vladala romantična zamisao arhitekture u prirodi, poput Palladijeve vile, u mehaničkoj eri modernistički militantna koncepcija arhitekture protiv prirode, na primjeru megalopolisa 20. stoljeća, a našem vremenu odgovara koncepcija arhitekture kao prirode, koju karakterizira stanje između: dvije i tri dimenzije, reda i kaosa, konfiguracija i konstelacija, dolje i gore, ritualnog i virtualnog, proizvedenog i kreiranog, sada i tada, lica i naličja, dizanja i spuštanja, pamćenja i zaborava, oduzimanja i dodavanja, arhitekture i prirode. Ili, kraće rečeno, multisenzorijski hibrid, nova vrsta entiteta između objekta i krajolika, istodobno (n)i objekt (n)i krajolik. Konferencija, održana u poticajnu ambijentu nekadašnjih staja Aldobrandini, koje je Massimiliano Fuksas smjelo preuredio u suvremeni kulturni centar, uspješno je sučelila misli o formi iz različitih disciplina, sugerirajući treći put arhitekture, koji izbjegava kako mehaničko preuzimanje gotovih modela iz tuđih dvorišta, tako i usko specijalističko zatvaranje u ograničeni prostor vlastitoga.

Vinko Penezić