Gomile i krda

Gomile i krda

Svježa dama Damask trese (iz ostavštine Josipa Severa), Lunapark, Zagreb, 2004.

Opaliti šamarčinu društvenom ukusu danas (sutra i jučer) postaje uistinu nužno. Literarno (i doslovce) to je nekoć činio Vladimir Vladimirovič Majakovski, gotovo ogledni primjer avangardnoga tipa pjesnika koji uspijeva privući pozornsot cjelokupne svjetske književnosti, a posebno jednoga mladca, Jožu Josipa Severa (Blinjski Kut 1938 - Zagreb 1989), otkačenjaka, pustolova, boema, futurista... Sever je, gotovo prije svih pjesnika svoje generacije na najbolji način sagledao kako se razbija klasična, melodiozna struktura stiha i pjesme, te kako se iz vezanoga spontano razvija grafički, stupnjevit stih koji odgovara poziciji pjesnika koji ne samo da zapisuje nego dapače izgovara i recitira svoje i tuđe stihove, neposredno se obraćajući zatečenim, ili pak za tu svrhu okupljenim slušaocima. Osporavajući tradicionalne ideje ljepote pjesme, analogno tragičnom ili komičnom doživljavanju raspona zbilje i ideala, severovština ili pak Severova ostavština kao da tek sada pokazuje prave stupnjeve topline jedne zapostavljene i pomalo zaboravljene ljudske i pjesničke duše.

INGENIOZNA NAHRUPINA SVIJESTI

Severove do sada neobjavljene rukopise (uglavnom iz razdoblja od 1975-1985) obradio je i za tisak priredio pjesnik i kritičar Branko Maleš, zahvaljujući Vlasti Sever Vaniš koja je sačuvala bratove bilježnice, blokiće, papiriće. Knjiga s naslovnicom nekadašnjih crno-zelenih bilježnica i asocijacijom na poznata Severova zapisivanja na cesti, u tramvaju, kafiću, sobicama, kao da nam zorno vraća uspomenu na pjesnika koji je zbog prejake duhovne, ingeniozne nahrupine svijesti uzrokovane svetinjom pjesme kao religije i relikvije, naprosto odustao od života građanskog i konvencionalnog (čitaj lažnog) te pustio da iz njega istječe samo njegov abraksas, spontano i ludo (čitaj iskreno).

Sad mi se nekako učinilo da bi Joži bilo draže da je ovaj tekst započeo imenom jednog drugog ruskog pjesnika, jer njegovo je pjesničko biće često bivalo preplavljeno jesenjinovštinom. Satima je znao govoriti svog omiljenog pjesnika, i sam osluškujući skladne, pjevne tonove raznježenoga ruskog jezika.

Ali ubrzo će neki sjevernjak u njemu zapuhati i krenuti u savladavanje kineskog, a poznata emotivnost i osjetljivost postupno će primati objektivno, snažno, argumentirano deklariranje pjesama čija će uvjerljivost plijeniti pozornost, čak izravno poticati na pobunu protiv literarno poznatog i uobičajenog, baš kao i protiv malograđanštine i birokracije, izražavajući revolt jedne nove generacije, održavajući napetost duboko ukorijenjena sukoba između osamljeničkog individualizma i ideološkog konformizma, između apologije budućeg i istančane subjektivnosti, uvijek protiv zašećerenog patosa i retorike gomile. Avangarda označava prethodnicu, a dijelom hrvatske poezije ubrzo se osjetila hrabra a mala snaga severovštine, ali rijetko da će tko imati taj talent poput božjega dara kojim je ispisao - prvo Diktatora (1969), potom Anarhokora (1977), koji gotovo izravno ukazuju na anarhiju, kaos, razbaštinjenost svijeta. Posthumno objavljena knjiga Borealni konj žestinom sabiranja daje i u novom stoljeću vidjeti ono što je već otprije trebalo biti jasno - da je riječ o veliku, čudesnu pjesniku koji identitetno upija individualne poetike i vječno gradi svoju, u kontekstu univerzalne umjetničke dekadencije.

VJEŽBAONICA PSIHIJATRIJSKIH INOVATORA

Taj lucidni i duhoviti tradicionalist, brbljavac s megalomanskom energijom da proždire i izbacuje gomile melodioznih riječi punih šarma zvuka, ritma, asonanci, aliteracija, probija u riječ njezinom odzvukovnjenom pozadinom, u smisao koji odnekud neočekivano izroni i ostavi nas zapanjene i nasmijane (ili pak zapanjene i rastužene) sudarene s tim brdom od riječi-slika-likova: od Adama i Eve do Kleopatre, Giordana Bruna, Zeusa, Luthera, Voltairea, Džingis-kana, Tutankamona, Kublaj-kana, Nietzschea, Grassa, Krista, Cervantesa i recimo još jedne važne face svjetske strip-literature: Broja Jedan iz stripa Alan Ford, koji metuzalemskim prisjećanjem sabire sve prethodne.

Brojna su izvorišta Severove poezije, ali izdvajamo tek dva: tinovsku tradiciju i spomenutu rusku avangardu, koja će se razviti do nevjerojatnih nadrealističkih, kako reče Joža, vježbaonica psihijatrijskih inovatora. Civilizacijski nomad Ujević, u punom i pravom smislu riječi boem, poliglot, duhovnjak i šaman kod Severa će uvijek pronalaziti dijamantne odbljeske raspoznavanja. »Augustine, ti si gusta istina!!« duhovito i britko sročio je Sever, a opet negdje neposredno upozoravajući kako shvaća poeziju kao istinu i gustoću, kao potpuno predavanje, kao oblik života i avangardne pustolovine, ali one postavljene na čvrstim, eruditskim temeljima. Sever piše jednu razvojnu poeziju, baš kao što to čini Tin, iskreno upijajući zbilju, transformirajući je u sebi, govoru i papiru, sitnim mjerama stiha. Nagli obrati, laicima teško prihvatljivi i raspoznatljivi, postaju njegovo poetičko načelo, tako će u krte forme oblika raskomadanih u fragmentiće odjednom saliti onu neočekivanu jesenjinovštinu, osjećaj nepripadanja i preduboke emocije, sve otpore, ljubavi i anarhije. Čvrst oblik poeme naglo će popucati pred naletima riječi koje više nije moguće ukalupiti, razvrstane najsnažnijom mjerom poezije (i života), ritmom.

Ruža je kostur čovječanstva

njeno bilo krcka

crkven zvon je rskav

kao odljev u augustu.

Semantičkim, abnormalnim vezivanjem riječi pronalazit će novu harmoniju pisma, krećući od jedine polazne točke - iznova. Artiljerija karijatida izazivlje paniku, ispisujući kao da uzvikuje pjesnik, u trenu se prebacuje u Aziju, raznobojnu, kojoj da je potreban steznik duše il ljudi trijeznih. Vječno u samosvojnim pretvorbama, namećući sam sebi pitanja i odgovore na neka druga pitanja, jer u međuvremenu uplovi npr. stih kako mladi anarhisti deklonizirahu slobodu, pomnim ćemo čitanjem zaista bivati iznanađeni kako je moguće natkriliti i sama sebe: Tko li se pita / ko se drskog pretvaranja / maša / da natkrili se i sama fantazija; ili pak Noj s glavom u bljesku/ a ne u pijesku/ sav narančast miriši na neki davni uviđaj u svijet...

PoČeŠljati plamen

Treba jasno naglasiti da je ovaj izdavački projekt i silna briga i trud Branka Maleša od neprocjenjive vrijednosti za hrvatsku kulturu, pjesništvo i književna nasljeđa. Premda se može učiniti da su neke pjesme objavljene u ovoj ostavštini pod nazivljem Svježa dama Damask trese (stih iz pjesme posvećene gosparu Luki dubrovačkom) skice za pjesmu ili pak sirov materijal kojeg tek treba prokuhati i ujestiviti, dobri poznavaoci poezije i života Josipa Severa ne trebaju objašnjenja o čemu je zapravo riječ. Naime, tek krčenjem gomile (parunovski rečeno: tjeranjem krda riječi) doći ćemo do vrtoglavih sintagmi, rečenica, stihova kojima nas Sever budi ili pak mi u sebi budimo njega. Da bismo vratili spasonosne kriterije poeziji u Hrvata. Da bismo vidjeli. Veli Joža: Vid je oči dogovorio u svoje slike. Posebnu vrijednost knjige čine dnevnički zapisi i crtice, a pogovor Severilije Sunčane Škrinjarić (već publiciran 1995) dokumentaristički zaokružuje intimnu sliku oko Pjesnika - koji se, vlastitim mu riječima: predaje svome bolu/ glad i bolest vode rasprostiru se naokolo/ on godinama prognan iz života/ prolazi kroz legende/ i govor.

Od točke ničega i nikoga, autentičnim rasplamsavanjem vatre u običnim riječima (»počešljaj plamen da ne bude kuštrav!«), rastakanjem mjera i oblika pjesama, pratnjom daha kojim je živio, (poemi koju je živio!!!), svom krvotoku, toku, trku, ophodu, hodu, suzi, tuzi, osmijehu - od smijeha odrezanom, Josip Sever ispisao je stihove koji će proticati kao voda iz izvora svevidećeg lirskog jastva, sveznajućeg, proročanskog. Njegov diskurzivan, polifonijski pjesnički glas metamorfozira u apokaliptički govor objave, uvijek kumulativan, ekspanzivan, nakrcan kaotičnim enumeracijama, ali i onom već otprije uzidanom severovštinom: gnoseološkom, spoznajnom, smislenom - ili pak svjesno i namjerno blentavom, infantilnom, blebetavom. Jer jedino tako pjesnik razbija tvrdu strukturnu leksikološku koru, poznatom mu molitvom: O bože naš i vaš koji jesi jezik!

Tea Benčić Rimay