Glazba tijela

Glazba tijela

I Pedišić i Marohnić prikazuju i nešto starijih life-fotografija iz šezdesetih godina, nadahnuti stvaranjem Toše Dabca. Pedišić se distancira od svojih motiva. Marohnić, naprotiv, ustrajava na potencijalnim značenjima motiva produbljujući ih

Ivo Pedišić i Miljenko Marohnić, dobitnici nagrada Tošo Dabac za 2004. godinu, izložili su u Galeriji Spot presjek različitih ciklusa svojih fotografija. I Marohnić i Pedišić izlagali su do sada na više od sto pedeset skupnih izložbi, osvojili su brojne nagrade, a Miljenko Marohnić dosad je imao i više od dvadeset samostalnih izložbi. Ivi Pedišiću, koji je po profesiji dječji kirurg, ovo je prva samostalna izložba. Riječ je o samozatajnosti, prokomentirao je to u katalogu izložbe Zdenko Kuzmić.

OSOBINE TIJELA I OTKUCAJI VREMENA

Serije fotografija Metronom i Skulptura vjerojatno su najdominantnije u Marohnićevu djelu. I u jednoj i drugoj temi autor početnom motivu mijenja značenje produbljujući ga i naglašavajući jednu najizraženiju njegovu osobinu. Marohnić pritom ne dobiva parodiju ili karikaturu, nego prije slavi motiv fotografskom hiperbolom. U Skulpturi tako motiv ženskoga tijela, naglašavajući mu oblik, mijenja u skulpturu. Tijelo je u statičnosti već dovedeno do točke kada postaje objekt promatranja, oblik sam. Dodaci koje uvijek nosi samo naglašavaju taj oblik. Ili je riječ o vodi ili o blatu na tijelu ili se ono promatra kroz staklo pod mlazom, kako ga je promatrao i netko prije nas, promatrač-fotograf. Napeta i putena koža pod kapljicama vode često je u stavu sa zabačenom glavom ili glavom koja se ne vidi (jer je pognuta ili je tijelo snimano pod vodom), kao kod obezglavljenih grčkih kipova. Kada su pokriveni blatom, kao na fotografijama gdje Marohnić snima samo naglašeno erotizirane dijelove tijela, grudi, stražnjicu, genitalije, ti dijelovi ljudskog tijela inače najintenzivnijeg značenja, svedeni samo na oblik, gube erotičnost i postaju detalji kipa. Kroz razliveno staklo skulptura postaje slika i zove se Vizija. Golo žensko tijelo Marohnić postavlja i na prometnicu na znak velike strelice na cesti, a tijelo oblikom, položajem glave i ramenima prati taj znak i samo postaje strelica, zajedno sa svjetlima i koloritom fotografije ukazujući na neki budući smjer u vremenu, kretanje, a to su značenja koja uostalom i sugerira motiv same prometnice. Metronom, naziv ciklusa dan po spravi koja mjeri taktove u glazbi, ispod slika kao da otkucava vrijeme i postaje Marohnićev metronom, novi pronalazak prostornog kretanja, preklapanja vremena i dolaska značenja. Na drugoj fotografiji čovjek na ramenima nosi dijete, a žena na ramenima nosi fotografiju čovjeka koji nosi dijete. Crveni zalazak sunca naglašava bezvremnost, svevremenost - metronom. Ponekad je smjer vremena dan i u posve običnu motivu kao što su galebovi na doku, jedine fotografije ovoga ciklusa na izložbi koja nema temu ceste. Dugogodišnji fotograf Ine i od Inina znaka u plavom radi novu viziju, snoliku sličicu želeći joj dati drukčijost i nazivajuću je INA drugačije.

NOTNI ZAPISI

Ivo Pedišić, za razliku od Marohnića, pokazuje možda raznolikije motive, dodajući im značenja ne tako da produbljuje određenu osobinu, nego naglašavajući oblik kompozicije motiva, kao da od fotografije radi mekani crtež, ispisujući ritam cijele kompozicije. Ljudi koji pecaju ispod mosta na fotografiji Vodeno ogledalo, krajolik na fotografiji Tišina, Kornati i Stado tako na jednak način, bez obzira na sadržajnu različitost, izgledaju kao notni zapis.

Na crno-bijelim fotografijama, na plohama koje sadrže samo nekoliko nijansi, izranjaju maleni likovi poput nota. U fotografiji Note, na kojoj su ptice na žici, ili u Predahu, fotografiji osamljenoga galeba, ta ideja prikazivanja oblika kao ritma najizraženija je, ali jednom preopoznata uočljiva je i u Susretu na uglu, u tamnim figurama ljudi s izduženim sjenama i jednom figurom s biciklom kao naglašenijim taktom, opet u pozadini jednolične nijanse. Odjeća na vratima na fotografiji Izložba, čelične mreže kao ukrasi, fasada zgrade Euroherca ili metalne stolice na kamenom podu snimane iz tlocrta u fotografiji Ornament opet govore o obliku, o svođenju sadržaja na samu srž, stilizirani oblik, ono bitno u svim oblicima, na pjesmu života, život sam.

I Pedišić i Marohnić prikazuju i nešto starijih life-fotografija iz šezdesetih godina, nadahnutih stvaranjem Toše Dabca, u svojim fotografijama oboje pomiču značenja, pokušavajući im na neki način dati sveobuhvatnost. Pedišić se distancira od svojih motiva, uzmiče od njih na točku na kojoj oni tematski različiti dobivaju istost, udahnjujući im ritam života. Marohnić, naprotiv, ustrajava na potencijalnim značenjima samih motiva produbljujućih ih, pretvarajući tijelo u njegov statični oblik - skulpturu, cestu u vremeplov.

Dina Ivan