Dvostruki eksperiment

Dvostruki eksperiment

Klasici su mjesta najveće kušnje za kazalište, a antička tragedija tako je rijedak gost u našoj središnjoj nacionalnoj kući da ovaj ambiciozan podvig zaslužuje pozornost

Ono što je s kolokvijalnim prijevodom Zvjezdane Timet započeo prošle sezone režijom Sofoklova Kralja Edipa u Varaždinu, a riječ je o stanovitoj težnji ironizacije antičke tragedije, njezina izravna scenskoga premještanje u nižemimetske okvire, koji bi bili bliži suvremenom, recimo depresivnom osjećanju života, redatelj Ozren Prohić s prevoditeljem Nevenom Jovanovićen sada jasnije, dosljednije i radikalnije, no s manje prodorne duhovitosti nastavlja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu sa za tu svrhu pogodnijim Euripidovim djelima Heraklo i Alkestida, koje je zajedno s dramaturginjom Sanjom Ivić spojio u svojevrsnu cjelinu. Nije isključeno da su možda na stanovit način težili i donekle sličnoj vrsti polemičnoga odjeka u javnosti, kakav je svojedobno na ovoj pozornici i bez svoje želje imala drama Heraklo Marijana Matkovića.

KLASICI KAO KUŠNJA

Unatoč zajedničkom naslovu, obje drame u predstavi ostaju odvojene, a povezuje ih ponajprije lik Herakla kao gubitnika među junacima, koji možda ima, a možda i nema moć hrvanja s prekogrobnim podzemnim svijetom, iz kojega dolazi i u koje ulazi jednako kao iz, u prvom dijelu predstave čudovišna i katastrofalna, a u drugom dobroćudna, tek prolaznim pijanstvom obojena ludila. Istražujući kako u samu kazališnom činu iskazati izmiješanost modusa tragedije i komedije, redatelj se u svim segmentima predstave (Apolon na jednom mjestu visi kao luster, kao što se to nedavno dogodilo i Čebutikinu u Tri sestre u ZKM) niječe vezu sa svakim sakralnim izvorom tragedije, unaprijed se odriče težnje da postupke smrtnika prikaže sa slutnjom da bi mogli biti okruženi silama koje nadilaze čovjeka, a bez toga je grčku tragediju kao i Shakespeareovo djelo nemoguće zamisliti.

Izvanjskom dekorativnošću bogata predstava pomno odmjerena ritma na najboljim mjestima dotiče željeni cilj dodira sa suvremenošću, ali to čini uz cijenu općega pojednostavnjivanja i trivijalizacije, pri čemu prvim dijelom predstave prevladava opori ton naturalizmu sklone drame, a drugim pitka dopadljivost melodrame.

Klasici su mjesta najveće kušnje za kazalište, a antička tragedija tako je rijedak gost u našoj središnjoj nacionalnoj kući, da ovaj ambiciozan podvig zaslužuje pozornost. Iako bi s obzirom na sadašnje stanje repertoara Drame HNK bolje došla predstava s manje eksperimentalnim rezultatom, prihvatljivija i bliža potrebama (i đačke, zašto ne?) publike. Izabrana su dva Euripidova djela najveće upitnosti u pogledu pripadnosti rodu tragedije. Kao Homerov neuspjeli heroj, od svih antičkih junaka najviše slavljen i najviše ponižavan, Heraklo sa svojih dvanaest junačkih djela - kako to kaže donedavno živući, opet neizostavni, naš suvremenik Jan Kott - od Aristofana i Plauta do Dürrenmatta nepodijeljeno pripada u komediju. Kottovim putem analize lika Herakla mogao bi nastaviti onaj tko bi osim Matkovićeva protagonista uzeo u obzir i nedavno na Festivalu svjetskog kazališta viđenu predstavu Okrutan i nježan Martina Crimpa i redatelja Luca Bondyja.

NAJBOLJA ŽENA NA SVIJETU

Što se tiče Alkestide, ona je toliko plemenita i požrtvovna, da je ne bi bilo lako ismijati. U knjižici iz davne Dramske biblioteke Prometej čitam posvetu napisanu rukom prevoditelja Bratoljuba Klaića: »Alkestida - najbolja žena na svijetu. Šteta što postoje i Medeje.« Njezina je dobrota tolika da je uspoređuju s najuzvišenijim ženskim bićem kršćanske sfere, ali ima i komentara koji sumnjaju u njezin razum. Kako lucidno zapaža Jan Kott, Alkestida je tragična junakinja koja ima muža iz komedije (izvrsno ga igra Milan Pleština). U ovoj je predstavi doduše osuđena na potpunu pasivnost, koju bi pak malotko znao ispuniti s toliko krotkosti i elegancije kao Alma Prica, što u širokom rasponu izražajnosti u prvom dijelu predstave kao nevina žrtva ratnoga bezumlja, Megara, teži za oporim izrazom sirove dokumentarnosti.

U cijeloj predstavi najsloženiju zadaću Dragan Despot kao Heraklo ostvaruje tako da se trudi glumiti kako glumi uvećana sebe, idući od razmetljivosti do otrežnjenja i bijega, dok se užas koji je počinio na različite načine odrazuje na licima drugih, da bi se u drugom dijelu predstave vratio opušteniji i društveniji, postupno dosežući sugestivan raspon izraza podvojene osobnosti.

Oprema predstave u prostranstvu scenografije Zlatka Boureka s kostimima Irene Sušac bogate je aluzivnosti u stapanju prošlih vremena sa sadašnjm, a nastup brojnoga glumačkoga ansambla ujednačen je i discipliniran. Izvanredan uspjeh redatelj postiže sa Zborom, sastavljenim od izražajnih pojedinaca, koji su daleko svakoj zakočenosti, statičnosti i deklamaciji, kao i nasilnu pokretu, u raznolikim skupinama posve uklopljeni u radnju, što se događa na javnome mjestu u prijelomnim trenucima obilježenim kolektivnošću. Kor, koji uspješno surađuje i sa skladateljem Davorom Bobićem i korepetitoricom Darjanom Daće, u svakodnevnim odijelima u prvom dijelu predstave sačinjavaju Ivan Brkić, Ivan Jončić, Dušan Gojić, Vedran Mlikota, Tomislav Stojković i Alen Šalinović, koji će za drugi dio predstave odjenuti pogrebne odore. Kao Maske i članice Zbora uspješno nastupaju glumice Melanija Dugandžić, Vlasta Ramljak, Barbara Vicković i Mirta Zečević.

Zijad Gračić (Liko), Vanja Drach (Anfitrion) i Milan Pleština (Tezej) svojim ulogama moćno pokreću dramu, a posljednja dvojica naći će u Alkestidi prigodu za svoje najuspjelije trenutke. Bit će to u prizoru prepirke Admeta i Fereta o odanosti životu i odnosu prema smrti i prinošenju žrtve starih i mladih. Također je vrlo uspio završni prizor predstave. Iznova rođena Alkestida, koja ovaj put ispod vela kao da nema tajne, u postelji okreće Admetu leđa. Nakon svih niskosti njegova trgovanja sa smrću postala je dvojnica nekadašnje sebe, u braku što će se nastaviti bez ljubavi. (Slično je i s tragedijom bez daha onostranoga.) Završni prizor kao da govori stihom: »Mi jedno drugome umiremo svakodnevno« (Eliot).

Po svemu sudeći Euripidova Herakla i Alkestide dosad uopće nije bilo na repertoaru HNK. U prijevodu Milana Begovića zabilježena je 1932. Alkestida u obradi Huga von Hofmannstahla s Boženom Kraljevom u režiji Dubravka Dujšina (Admet). Božena Kraljeva bila je Heraklova žena Dejanira u predstavi Matkovićeve drame Heraklo iz 1958, u kojoj je u režiji Vlade Habuneka ostarjela Herakla igrao mladi Vanja Drach.

Marija Grgičević