Čovjek koji se nije zvao Neven

PROZAC: ROBERT BABIĆ

Čovjek koji se nije zvao Neven

Zamišljeno je kucao po tipkovnici računala. Trudio se biti dobar u svom poslu. Nije da mu je previše stalo. Ali ipak, za to ga plaćaju. Želio je imati čistu savjest.

Tog dana izbacio je nekoliko uljeza. Obrisao je četiri profila koji su narušavali red i mir.

Red i mir, zamišljeno je pomislio. Toga mora biti na mom forumu. Red i mir...

Otpio je gutljaj ohlađena kapučina s aromom vanilije i čekao. Ugodno se namjestio u stolcu s dubokim naslonjačem od umjetne kože. Rubom pamučne majice obrisao je prašinu s naočala.

Čekao je.

Čekao je na dupli topic, grubu riječ, nepristojnu sliku... bilo što... Ima još nekih pola sata do kraja svoje smjene. Onda će netko drugi zauzeti njegovo mjesto. Ali do tada mora pokazati da je još tu.

Mora obrisati barem još nekog. Ne smije dopustiti da pomisle kako se raznježio. Jer nježan je moderator na internetskom forumu kao gluhonijemi pjevač u crkvenom zboru. Niškoristi!

Uostalom, on je Neven. Čovjek s kojim se nije zajebavati. Čovjek opasne reputacije i prepoznatljivog avatara.

Ah, njegov avatar. Ta sitna sličica po kojoj ga svi znaju. Crveni čovječuljak snažnih ramena i stisnutih šaka. Njegova šerifska zvijezda. Njegov trademark. Njegov... On... Virtualni lik koji zapravo nema veze sa životom.

Ne s Nevenom, stvarnim Nevenom od krvi i mesa, koji ponekad plače u svojoj sobi, dok vani hladna kiša tiho lupka o stijenke prozorskoga stakla. Da, ponekad plače, bez nekog osobitog razloga. Suze mu poteku niz obraze, a u tami pod pokrivačem tiho jeca. Naviru stotine pitanja na koje nema odgovora. Neven plače.

Nitko ne smije znati, pomislio je. Nitko neće znati. Neven, to nisam ja.

Rukom je zagladio kosu. Pažljivo je promatrao aktivna imena na forumu. Imena koja su svijetlila na njegovu velikom monitoru. Imena. Imena koja ništa ne znače.

Vibor, Frane G, patuljak77, Jakica, Jonesy, Salaso, FIFI23, Zagor_T, pezzi, Babanovac, mazna_20, BonD006, Grunf... Bilo ih je mnogo. Više nego što bi želio.

Pomislio je kako je to čudno. Imati moć, a nemati moć. Moći obrisati nekoga tko se ne ponaša kako on želi, a opet, ne postići time ništa.

Nikad neće pogledati nekomu u oči i reći: Sad si stvarno pretjerao. Ne želim te ovdje.

Nikad neće čuti riječ, osjetiti pogled, oćutjeti miris svih tih ljudi koji se kriju iza imena koja ništa ne znače.

Ljudi. To su ipak ljudi, pomislio je. Ljudi kao i ja. Ljudi koji ponekad plaču.

Odjednom ga je preplavila neobična toplina u srcu. Osjećao je nesvakidašnju simpatiju za sva ta neznana lica čije ponašanje nadgleda. Ponekad mu sva ta lažna imena pomažu da se osjeća manje osamljeno. A ponekad ih tako mrzi... mrzi... jer znaju da su kao i on. Ništa posebno. Ljudi od krvi i mesa koji plaču. I smiju se. Zacijelo se ponekad smiju. Možda baš sada. Možda baš njemu!

Smiju se, jer znaju da on mora biti tu. Čitati njihove gluposti i brisati ono što nije u skladu s Pravilima foruma v. 1. 4. Pravilima koja je i on pomogao pisati...

»Nije dopušteno upotrebljavati vulgarne riječi... Nije dopušteno uploadati opscene slike... Nije dopušteno širenje rasne, nacionalne ili bilo koje druge mržnje... Nije dopušteno otvarati duple topice... Nije dopušteno... Nije dopušteno...«

Zašto krše ta njegova pravila? Ona su tako jasna. Zašto mi to rade? Zašto?

Naškubio je usne, a smeđe su mu se zjenice stisnule i napele kao da mu prijeti neka opasnost.

Mržnja, kruta, neumoljiva mržnja opet ga je ispunila i nadimala mu prsa. Nestalo je sentimentalne težine. Sada je lakše disao.

Približio je oči kako bi pročitao nekoliko postova... Ništa osobito, uobičajeno svađanja nekoliko profila u stilu »ja sam u pravu, ti nisi...«. Bez vrijeđanja, bez psovanja. Ipak, ostavio im je upozorenje.

»Ne zachatavajte topic!«, napisao je kratko i odlučno.

Nije dopuštao privatna prepucavanja na forumu. Za to postoji chat, privatne poruke, e-mail... Forum nije stvoren za to. Forum je za... za... Ma ni sam nije znao zapravo zašto. Ali nije mu bilo ni bitno. To je samo još jedno pitanje na koje nema odgovora.

Pogledao je van kroz prozor. Siva, dosadna noć. Negdje gore u tami plutaju oblaci. Možda će večeras pasti kiša, tko zna?

Otvorio je prozor da uđe svježi zrak. Iz grada sada dopiru zvuci automobila u prolazu. Bezbrojna svjetla u daljini lelujavo trepere. Pale se i gase. Čuje se glazba, najprije jaka i glasna, a onda se stišava i zamire. Tamo negdje živi život. Ali on nije tamo. On je tu. Osamljeni čuvar foruma.

Čuvar nečega bez opipa i mirisa. Čuvar slova na monitoru.

Kliknuo je nekoliko puta mišem i površno prešao preko nekoliko podforuma. »Upoznavanje, Ljubav, Sex, Caffe Bar, Politika, Računala, Automobili...«.

Vratio se na »Sex«. Tu se uvijek događa nešto zanimljivo. Uljezi obožavaju ovaj forum. Tu će najlakše naći nekog koga valja izbaciti. Uvesti red i mir. A onda može ugasiti računalo i poći spavati. Ponoć je već prošla.

Na »Sexu« je bilo aktivno pedesetak korisnika. Počeo je čitati topice i postove.

»Koliko dugo možete bez sexa?«, »U krevetu s udanom ženom«, »Vruće igračke«, »Sex s bivšim«... bile su to samo neke od brojnih tema.

Zanimljive, koliko i prežvakane i dosadne. Ipak, nigdje nije zapazio dupli topic. Ne smiješ otvarati temu koja je već tu. To je protiv pravila foruma.

Nestrpljivo je uzdahnuo i promeškoljio se na stolici. Otpio je posljednji gutljaj kapučina koji mu je ostao od jutros. Potražio je na računaluk folder s glazbenim datotekama i izabrao pjesmu sa žestokim disco-ritmom. Volio je slušati nabrijanu glazbu dok traga za uljezima.

Uljezi! Ponekad se osjeća kao virtualni šerif u potjeri za konjokradicama. Konjokradice su obično vješali. Danas konj ipak ne znači toliko. Ali svejedno, da se njega pita, uveo bi on strože kazne za uljeze na svom forumu. Ne bi ih doduše vješao. To bi ipak bilo previše, čak i bolesno. On bi im samo naplatio novčanu kaznu. Kao prometni policajac.

Opsovao si? Vadi 200 kuna! Stavio si golu žensku za svoj avatar? 300 kuna! Otvorio si dupli topic? Ajde, ajde... samo 100 kuna...

Ali nema moći, nema moći, nema moći... Osim da obriše profil. To je najviše što može. A prokletnici će ionako opet otvoriti novi.

Odjednom mu je za oko zapeo profil s nadimkom Doppler. Bio je to neki tip iz Zadra. Barem je tako napisao. Prepucavao se sa bad_girl_21 oko toga koliko može izdržati u seksu. Ona ga je provocirala, vjerojatno su se prije oko nečega posvađali. Nečega beznačajnog, kao što je uostalom i sam forum.

Napisala mu je da ima mali penis i da ne može zadovoljiti ženu. Da u krevetu izdrži manje od tri minute. Bilo je to tipično žensko provociranje bez veze, bez trunka originalnosti.

Ali Doppler je nasjeo. Njegov plitki muški ponos bio je povrijeđen.

»Kučko glupa!« - napisao joj je. »Sigurno si ružna pa si tako iskompleksirana. Nitko te ne želi pa melješ šta ti se prohtije. Zašto se ne skineš pa ne pokažeš ako šta imaš, kurvo?«

Nevenove oči automatski su reagirale. Opscenost, vrijeđanje, pozivanje na sraman čin. Aaaa ne, ne... To ne prolazi na njegovu forumu. Doppler mora nestati!

Otvorio je njegov profil i upisao svoju moderatorsku zaporku. Ona mu je otvorila sva vrata. Sve opcije bile su pred njim. On je izabrao onu najmiliju. Sa dva klika miša poslao je Dopplera u nepostojanje.

Lice mu je nakrivio tanki smiješak. Ugasio je računalo i pošao spavati.

Kiša je polako počela, najprije potiho rominjati, a onda je počela padati sve brže i jače. Prozor iznad njegova kreveta odolijevao je zvonkim udarima sitnih kapi.

Sklupčao se ispod tople deke i zatvorio oči. Večeras nije plakao. Plače samo ponekad. Uskoro je zaspao. Sanjao je slova, zelenkasta imena na velikom monitoru.

Robert Babić