Boja kao elektromagnet

Boja kao elektromagnet

Iako se često tvrdi da u slikarstvu Srednje Europe nije bilo realističkih tendencija, na temelju Mednyánszkyjevih djela može se pokazati upravo suprotno: realizam nije bio čisto francuska stvar

Iz Beča stižu novosti: ovdašnja likovna scena otkriva Srednju Europu, a time i dio sebe same! U Austriji se desetljećima dobivao dojam da međunarodna kulturna zbivanja završavaju na granici s Madžarskom i Slovenijom. Govorilo se da istočno od Beča i južno od Graza počinje nešto sasvim drugo, neprohodna terra incognita, strana i nerazumljiva, divlja i opasna. Zid koji je dijelio kontinent na istočnu i zapadnu polovicu pao je doduše već 1989, no u glavama većine Austrijanaca on je ipak ostao stajati. Pogotovo kad je trebalo priznati istok Srednje Europe i njegovu kulturu, nastavila se vladavina predrasuda i skepse. Političari su se činili nezainteresiranima, baš kao i predstavnici likovne scene koji su smeteno gledali preko odjednom propusne granice, neodlučni kako se trebaju ponašati. Opća nevoljkost, u paru s otvorenim odbijanjem svega novog s jugoistoka nije se ograničila na sadašnjost. I pogled u prošlost bio je prilično maglovit. Malo tko je bio spreman prepoznati da su zemlje Srednje Europe već stoljećima povezane kako politički, tako i gospodarski, i da do danas uza sve regionalne i nacionalne osobitosti posjeduju zajedničku kulturnu tradiciju.

VALOVI I VIROVI

Koliko se Austrija opirala tematizirati takva pitanja pokazuje se i u domaćoj izlagačkoj politici. Dok se u drugim zemljama uskoro počelo s predstavljanjima istočne umjetničke produkcije, u Austriji je i dalje vladala - tjeskobna tišina. (Iznimka je Graz u kojem oduvijek postoji interes za susjede). Opsežne izložbe kao primjerice Prag 1900. Poezija i ekstaza, koju je bilo moguće vidjeti u Nizozemskoj i Njemačkoj, a nudila je temeljit uvid u češki fin de si#cle, zaobišle su Beč. Spora promjena stavova, barem na polju humanističkih znanosti, počela je tek kad je izašla knjiga američkoga povjesničara umjetnosti Thomasa DaCosta Kaufmanna. U njegovoj studiji Court, Cloister & City. The Art and Culture of Central Europe 1450-1800 (1995, njemačko izdanje 1998) autor je upozorio na opasnost sagledavanja srednjoeuropske umjetničke povijesti prema modernim, dakle državno-nacionalnim kriterijima. DaCosta Kaufmann piše kako u novovjekovnoj Europi nije bilo uobičajeno zatvaranje u nacionalne okvire, nego potpuno suprotno - otvorenost, mobilnost i spremnost na razmjenu. Upravo se kunsthistorija austrougarske monarhije s toga stajališta iščitava na potpuno drukčiji način nego prije. Prvi opsežni pokušaj nove interpretacije uslijedio je prošle godine, kada je u Beču postavljena izložba Vrijeme pokreta. Budimpešta i Beč između historicizma i avangarde. Na njoj je zorno pokazano da se umjetničke inovacije u pravilu ne šire linearno, već prije u obliku valova, uključujući i virove, protustruje, sporedne i povratne tokove. Ako je ta izložba zaista donijela neke nove spoznaje, onda je to bilo zbog toga što je stari povijesni model o centru i periferiji trebalo kritički preispitati, a po potrebi i revidirati.

REALIZAM SREDNJE EUROPE

Od konstatacije o slobodnome pretakanju umjetničkih ideja u (Srednjoj) Europi polazi i nova izložba u Austrijskoj galeriji Gornji Belvedere. Do 9. siječnja 2005. mogu se pogledati radovi u Austriji malo poznatog slikara Lászla Mednyánszkoga (1852-1919). Mednyánszkoga je moguće opisati kao Srednjoeuropejca par excellence: kao madžarski barun s poljskim precima, rođen u današnjoj Slovačkoj, a koji je dugo živio u Beču i Budimpešti često putujući u Italiju i Dalmaciju, bio je dobro upoznat s umjetnošću i kulturom dunavske monarhije, koju je priznavao s ponosom. To ga, međutim, nije spriječilo u preuzimanju utjecaja iz Francuske: osobito njegov rani opus svjedoči o razračunavanju s barbizonskom školom. Kasnije, kad je nekoliko godina živio u blizini Pariza, otkrio je kao inspiraciju impresionizam i simbolizam. Mednyánszkyjeva retrospektiva s preko 500 izloženih objekata, koja je 2003. bila postavljena u Budimpešti, a ovoga proljeća i u Bratislavi, pokazala je koliko je umjetnik samostalno i prije svega inovativno usvajao te poticaje.

Recentna izložba u Belvedereu, koja obuhvaća tek 40 slika ne prikazuje, doduše, osebujnu širinu njegove umjetnosti. Zato je grupa kuratora pažljivo izabrala radove koji u kontekstu srednjoeuropske moderne predstavljaju pravo iznenađenje. Izložene slike podsjećaju da je Rembrandtova umjetnost oko 1900. intenzivno nadahnjivala slikare. Sposobnošću velikoga Holandeza da se u portretima ne zaustavlja na vanjskim obilježjima, odnosno površini, već da prodre u karakter portretirane osobe i ogoli njezino biće suvereno je vladao i Mednyánszky. Dojmljiv je i intenzitet bavljenja marginalnim predstavnicima društva. Uvijek je iznova slikao prosjake i skitnice koji u odrpanoj odjeći širom otvorenih očiju bezizražajno bulje u promatrača. Nevolju i bijedu koju je upoznao kod drumskih razbojnika pronalazio je i kod vojnika na bojnome polju. Sa šezdeset i dvije godine, po izbijanju Prvoga svjetskog rata, Mednyánszky se zaputio u Galiciju, a kasnije u Beograd, gdje je proživio užase rata i stvorio brojne hektično nabačene skice u ulju. Poput ponora dubok očaj ratne svakodnevice, strah pojedinca i umiranje u samoći Mednyánszky je prikazivao s potresnom otvorenošću. Iako se često tvrdi da u slikarstvu Srednje Europe nije bilo realističkih tendencija, na temelju ovakvih djela može se pokazati upravo suprotno: Mednyánszky je svjedok da realizam nije bio čisto francuska stvar.

SPORO BEČKO PRISJEĆANJE

Madžarski likovni dijapazon time nije bio posve iscrpljen. Mnoga umjetnikova djela pokazuju jasno stremljenje prema metafizičkom - likove često okružuju neobičan fluid, vibriranje zraka i treperenje koje je teško definirati, dok se na tijela prikazanih likova spuštaju neobjašnjive sjene. I kasne slike prirode sadrže nešto neuhvatljivo, čas su uronjene u prodorne, a čas u krajnje umrtvljene boje. Kako se može zaključiti iz njegovih dnevničkih zapisa, Mednyánszky je pokazivao otvorene simpatije za ezoterična strujanja svoga vremena. Bio je uvjerenja da je na samu boju moguće vezati određena elektromagnetska strujanja. Cilj mu je bio, kako sam piše, ostvariti moderno slikarstvo atmosfere i duše. U tim težnjama umjetnik ni u kojem slučaju nije bio usamljen. Još uvijek je nedovoljno poznato da je bavljenje ezoterikom, preciznije teozofijom u Srednjoj Europi bilo rašireno mnogo prije Kandinskoga. Čak je i amblem bečke moderne, Gustav Klimt, bio oduševljen idejama koje su povezivale zemaljsko postojanje i materijalnost s duhovnošću. Lásló Mednyánszky može se smatrati umjetnikom koji te ideje nije samo preuzeo od Klimta, već ih je doveo do novoga vrhunca.

Iako je Mednyánszky bio aktualan i inovativan, nije mu bio suđen veliki financijski uspjeh. U Beču, gdje je proveo posljednje godine života, nije bio zamijećen. U 1911. pripremio je retrospektivu svojih radova, no ona nikada nije bila realizirana. Nakon rata u kojemu je zadobio tešku bolest bubrega nije više imao vremena prilagoditi se novoj političkoj i kulturnoj situaciji. Iscrpljen od posljedica moždane kapi, slikar je umro 17. travnja 1919. u svome bečkom atelijeru. Trebalo je više od osam desetljeća da se grad koji je postao Mednyánszkyjevim drugim domom konačno prisjeti velikoga umjetnika.

Georg Vasold

S njemačkoga prevela Libuše Jirsak