Bezlično i nefunkcionalno

Bezlično i nefunkcionalno

Film i njegova glazba očito idu u red onih koji su stvoreni usput i koji se već nakon prvoga gledanja i slušanja ravnodušno zaboravljaju

Već su svi kritičari zaključili da film Kralj Arthur redatelja Anoinea Fuqua nije ni blizu Gladijatoru Ridleyja Scotta. Ali Kralj Arthur i Gladijator ipak imaju nešto zajedničko. To je skladatelj Hans Zimmer, koji je kao začetnik skladanja za nove mitsko-akcijske filmove, ali i kao skladatelj za mase, bio logičan Fuquaov izbor.

No partitura Kralja Arthura blijeda je kopija gladijatorskoga prethodnika. Zimmer, doduše, rabi uobičajeni glazbeni arsenal (veliki orkestar obogaćen sintetskim zvukovima, zbor, solo ženskoga glasa, udaraljke), ali njegova glazba ne grabi za gušu, kao što je u Gladijatoru grabila tema na armenskom instrumentu duduku ili kao što je grabio Gladijatorov valcer. Zimmer također upotrebljava svoj tipičan harmonijski jezik (privlačno zvučanje akordičkih progresija dosad je postalo njegov zaštitni znak). Zimmer pokušava i emotivno izvući film glazbom (npr. Vanorino pjevanje o povratku kući). No, sve se to izjalovljuje u dobrim idejama čija realizacija ili graniči s neukusnim kičem (Vanorino pjevanje pretapa se u neprizorno pjevanje u stilu Enye) ili se gubi u nedostatku prave invencije (što je slučaj sa zaključnim mačevalačkim dvobojem Arthura i saksonskoga vođe).

DRUGI GLADIJATOR

Partiture filmova kao što je Kralj Arthur obično započinju producentskim zahtjevom za ponavljanjem zvuka nekoga već poznata filma. Producent Jerry Bruckheimer je, dakako, zahtijevao drugog Gladijatora. A Zimmer je to doslovno shvatio pa je pjesmu Now We Are Free iz Gladijatora transformirao u pjesmu Tell Me Now. Pjesma se u cijelosti čuje na odjavnoj špici (pjeva je Moya Brennan), a tijekom filma uporabljena je kao glavna tema. No kao takva ostala je nezapažena zbog Bruckheimerova poznata principa da glazbu (bez obzira tko je sklada) maksimalno potiskuje pod zvukove i zvučne efekte (zveket mačeva, topot konjskih kopita i divljački urlici uvijek su u prvom planu i nameću se kao zanimljiviji dio zvučne vrpce, zbog čega se glazba bljedunjavo provlači filmskim scenama nikad ne uzimajući maha). Na princip su se poskliznuli i Zimmer i njegovi suradnici (u stvaranju Kralja Arthura nije sudjelovao samo Hans Zimmer, nego cijela ekipa iz firme Media Ventures: Rupert Gregson-Williams, Nick Glennie-Smith te Lisa Gerrard i Patrick Cassidy). Partitura je bezlična i nefunkcionalna, a eklekticizam je pretjeran čak i za suvremeni Hollywood (asocijacije idu od ranijih Zimmerovih partitura kao što su Gladijator i Hrid, preko stalne Zimmerove klasične inspiracije, W. A. Mozarta, do Enye i novopopularne filmske glazbe H. Shorea za Gospodara prstenova).

U povijesni kontekst i glazbenu autentičnost - a tu Kralj Arthur nudi mnogo, jer je legenda ispričana iz posve druge, rimsko-barbarske perspektive - uopće se nije diralo! No i to bi moglo proći (jer je prošlo i u Gladijatoru i u Excaliburu, gdje je rabljena Wagnerova glazba) da nije sve usmjereno na pokušaj da se maksimalno zadovolje producenti i publika. Tako je partitura Kralja Arthura ostala uradak za mase koje baš i nisu tako neinteligentne: film i njegova glazba nisu dočekani na nož, ali očito idu u red onih koji su stvoreni usput i koji se već nakon prvoga gledanja i slušanja ravnodušno zaboravljaju.

Irena Paulus