Vijenac 278

Glazba, Kolumne

Mladen Mazur: JAZZ AD LIBITUM

Besprijekorna svirka

Gypsy Swing u Gavelli

Besprijekorna svirka

Gypsy Swing u Gavelli

U zagrebačkom pretežito klupskim ozračjima karakteriziranom jazz-životu u ponedjeljak se 18. listopada u dvorani Kazališta Gavella dogodio istinski jazz-bljesak, koji nas je podsjetio na neka prošla vremena, kad je ta glazba imala profiliranu publiku, s kojom je uspijevala uspostaviti nužan prisni doticaj.


slika

To su uspjeli postići naš sada već dugovječni gypsy swing - sastav žičanih instrumenata Hot Club Zagreb, s gostom, izvrsnim gitaristom i sljedbenikom legendarnog Djanka Reinhardta, Angelom Debarrom. Pripadnik ciganske populacije Sinti, kojoj je pripadao i Django, skromi se i gotovo samozatajni Debarre ne libi ni danas života u čergi, ali se kao pravi profesionalac svjetskoga glasa u svom fahu, za razliku od uvodničara, na pozornici pojavio i primjereno odjeven. Našim je dečkima-domaćinima, koji su koncertni nastup započeli u standardnoj kombinaciji s dvjema gitarama i kontrabasom, Debarre bio i više od poticaja. Zagrebački je Hot club, koji je osnovao i dugo vodio istaknuti zagrebački gitarist i pedagog Aleksandar Bubanović, i ovaj put opravdano predstavljen mnogobrojnoj publici u Gavelli, uvevši je s dvjema izvedbama i temom All Of Me u upoznavanje s gostom. Njegovim se pak pridruživanjem Mati Matišiću, Damiru Kukuruzoviću i Jurici Štelmi u svirci dosta toga promijenilo, što je i publika odmah osjetila.

Ponajprije zvukovno, zbog nazočnosti treće gitare u sastavu, a potom i u finesama te sjajnim kadencama, Debarre je već u početku izvedbe Limohouse Bluesa unio novi duh autentičnoga ciganskog swinga, koji je tijekom izvedbe očigledno poticao i ostale.

UBRZANJA I SMIRENJA TEMPA

Mate Matišić, vrstan pisac i vođa zagrebačkog Hot Cluba, snažan je i izražajan talent, u trenucima gotovo agresivan glazbenik zamjetne tehnike instrumeta, što je osobito uočljivo u brzim tempima, a takvih nije nedostajalo u izvedbama tema Shelk Of Araby, Mr. Sandman, Oči čarnije te napose u završnom dodatku Sweet Georgia Brown. Atmoasfera bi se smirila u Reinhardtovoj klasičnoj melodiji Nuages te ponešto i u bluesu.

Program, nažalost bez najava brojeva, očito je dirigirao Matišić, koji je bez pol muke, ne davši se ničim smesti, prihvaćao izvrsni sluhist i poznavatelj repertoara Angelo Debarre. U svakoj je izvedbi on demonstrirao profilirano i besprijekorno sviranje u tom osebujnom stilu jazza. Nije u svemu tome nedostajalo ni dinamike, koja je od prvoga solističkog broja, kojim je Debarre započeo drugi dio koncerta, rasla preko izvedbi bluesa, do Tizolova Caravana i završne teme, Reinhardtova Minor Swinga. Riječ je doista o majstoru izvođenja gypsy jazza, zvijezdi večeri, koju bismo svi ponovno rado u nas čuli.

No na pozornici nisu bili samo Angelo Debarre i Mate Matišić. Ne bi valjalo zaboraviti i drugu dvojicu protagonista uspješnosti tog koncerta, gitarista Damira Kukuruzovića i magistra kontrabasa Juricu Štelmu. Drugi gitarist u Hot Clubu Kukurozović vrstan je i tehnički vrlo dobar glazbenik, koji je dokazao da je u potpunosti shvatio glazbeni kontekst u kojem se nalazi, i koji ga svojim prinosom itekako obogaćuje. Propisno za takvu priliku odjeven Jurica Štelma nije se predstavio samo stilski odgovarajućim solima, nego prije svega kao pouzdan pratilac, koji je u red stavljao, istina malobrojna, ritmička klimanja. A sve bi ostale manje nesporazume, nastale zbog broja solističkih korusa ili neusklađenih krajeva, što je bila posljedica nedostatka pokusa, na opće zadovoljstvo rješavala izvrsna i spontana komunikacija među glazbenicima koji govore istim jezikom. Bila je i to jedna od sastavnica vrlo uspješna koncerta, koja je očarala i razveselila publiku u Gavelli ispunivši do posljednjega mjesta tu za jazz više negoli primjerenu dvoranu. U nekoj drugoj takvu atmoasferu, uvjeren sam, ne bi bilo moguće postići. Na kraju vrijedi spomenuti da je Angelo Debarre primio na pozornici posebnu zahvalu Centra kulture Roma Hrvatske iz ruku predsjednika Kasuma Cane.

Vijenac 278

278 - 28. listopada 2004. | Arhiva

Klikni za povratak