Za diskofile jazza

Ernestine Anderson, When the Sun Goes Down, Concord Jazz

Legendarne jazz dive Ella Fitzgerald i Sarah Vaughan u svojoj su sjeni godinama držale niz drugih izvrsnih obojenih vokalistica jazza. Da ne spominjem primjerice Betty Carter, bila je između ostalih tu i jedna nažalost dosta podcjenjena, ali fantastična jazz i blues-dama, ime koje je Ernestine Anderson. Rođena u Dallasu, Teksas, stasala je na temeljima glasovitih pjevačica Ma Reiney i Dine Washington te na najčišćoj tradiciji bluesa. Pjevati je počela u rythm & blues grupi Russella Jacqueta i nastavila u sastavu bubnjara Johnnyja Otisa. Široj ju je američkoj jazz-publici predstavio poznati jazz-publicist i kritičar Ralph Gleason, i to vrlo uspješno, te je u svojem orkestru odmah angažira Lionel Hampton. Prvi je veliki uspjeh u sferi bluesa ostvarila s Carlom Jeffersonom. Uzroci njezinoj slabijoj popularnosti leže i u činjenici što je nakon uspjelih snimanja s alt-saksofonistom Gigijem Gryceom 1955. otišla u Europu, gdje će ostvariti vrlo uspješne nastupe i snimanja s big bandom švedskoga dirigenta Harryja Arnolda. Po povratku u domovinu dolazi srećom na popis umjetnika jazza glasovite, i jedne od najboljih, svjetskih jazz-produkcija, kalifornijske etikete Concord Jazz. Tu će ostvariti neka od svojih najboljih diskografskih dometa, snimivši s Hankom Jonesom i Montyjem Alexandrom nekoliko izvrsnih diskova. No među najzapaženija ostvarenja s tom tvrtkom bilježi se CD When The Sun Goes Down s leaderom, kontrabasistom Rayom Brownom. U sastavu su uz njih dvoje bili tenor-saksofonist Red Holloway, pijanist Gene Harris i bubnjar Gerryck King.

BEZ SLABE IZVEDBE

Program diska nema slabe izvedbe. Njegov je temelj blues, u spomenutoj kombinaciji izveden na besprijekoran i neponovljiv način. Započinje klasikom Basieja i Rushinga, Goin’ To Chicago Blues, za koji je Ernestine Anderson dodala i dio svog originalnog teksta. Some Else Is Steppin’ In blues je, ali sa sredinom, nastao polovicom 1984. u rodnom joj Houstonu. Poslije će ga snimiti brojni čikaški blueseri. In The Evening When The Sun Goes Down napisao je još davno legendarni blues pijanist i vokalist Leroy Carr, još i danas jedan od svjetskih blues-simbola. I Love Being Here With You bio je svojevremeno jedan od pop-hitova Peggy Lee, kojem su Ernestine Anderson i Roy Brown s članovima kvarteta podarili obilje swinga, da bi se potom u Down Home Bluesu Georgea Jacksona ponovno vratili u okrilje klasičnoga blues-izričaja. Tu su opet neponovljivi jazz-glasovir Genea Harrisa i karakterističan stil tenor-saksofonista Reda Hollowaya. Slijedi znana tema Dukea Ellingtona I’m Just A Lucky So And So iz 1945, koja je proslavila pjevača Ala Hibblera. Iako je riječ o 32-taktnoj formi, Ernestine Anderson te napose Gene Harris funky sviranjem glasovira izvedbi daju tipičan blues-feelingt. Nešto se slično događa i s temom Tonyja Webstera Alone On My Own, u shuffle ritmu u srednjem tempu i tipičnim značajem swinga. Za kraj su Ernestine Anderson i Ray Brown ostavili jazz-hit relativno novijega datuma, poznatu temu austrijsko-američkog pijanista Josefa Joea Zawinula Mercy, Mercy, Mercy, koja je svoju prvu uspješnu promociju imala s kvintetom Juliana Cannonballa Adderleya, a potom i s autorovim sastavom Weather Report.

Disk Ernestine Anderson i Raya Browna When The Sun Goes Down sudi među najbolja diskografska ostvarenja te unterrated jazz-pjevačice i nenadmašna kontrabasista-leadera Raya Browna. Stoga bi ga svaki iole kompetentan diskofil jazza trebao posjedovati u zbirci.

Mladen Mazur