Vizualna kamuflaža

Vizualna kamuflaža

Moderni film-noir - s jedne strane oslonjen na krimi-triler tradiciju francuskog novog vala pedesetih godina 20. stoljeća i snažno vizualno/atmosferično/klaustrofobično kakvo takav žanr uza se nosi (ovdje dotjeran do savršenstva - njegovom svjetlucavom noćnom L. A. parirati može još samo Copppolin neonski Tokio iz Izgubljenih u prijevodu), dok s druge pak više nalikuje filmskoj vježbi kakva je bila primjerice Schumacherova Telefonska govornica. Jer pod raskošnom produkcijom i fotografijom mršava se priča naprosto guši: beskonačno dugi razgovori dvaju likova (ubojice i potencijalne žrtve) u igri mačke i miša čak i akciju potiskuju u drugi plan i razočaravajuće je rješavaju (podzemna željeznica; potjera; dotad mahom statičan sanjar postaje junak gotovo nadnaravnih sposobnosti - uz to dobivši mogućnost spasiti i dobiti djevojku, i to baš onu koju je slučajno upoznao nešto ranije istoga dana). Ta konverzacija pritom i nije toliko zanimljiva kao što se na prvi pogled - mahom zbog sklonosti zlikovca instant-mudrostima o razlici između statike i dinamike, morala i amoralnosti, te džezu - nepogrešivom sinonimu svjetskog čovjeka s ukusom, može učiniti.

Kamufliran u vizualno, a bez prave supstance, Collateral ipak krase i mnoge vrline - od vrlo solidnog Toma Cruisea (koji kao magnetičan sociopat zastrašujuće bezdušnosti ostvaruje jednu od najboljih svojih uloga - među onima vampira Lestata ili Franka Mackaya) do briljantne, čvrste Mannove režije čija je vještina tako velika i umijeće tako visoko izbrušeno da djelo kao cjelina komotno prolazi kao posve solidno, te je i dalje - kao užitak za osjetila, vrijedno gledanja. Definitivan nedostatak jedne dublje dimenzije pak pretvara ga u varljivi intelektualni triler - mamac za kvazi-art publiku na koju vjerojatno i aludira.

Katarina Marić