Veži me!

Veži me!

Tihana Jendričko (Sisak, 1971) već se pojavljivala u našoj rubrici, a zahvaljujući u prošlom broju raspisanu natječaju »Vijenca« i AGM-a, stekla je pravo na objavu novih pjesama i kandidaturu za knjigu/e.

Tihanina je poezija u međuvremenu postala komunikativnija, putenija i izravnija. Ovom prigodom predstavlja se dominantno ljubavnom poezijom. Odmah u oči pada njezina sklonost grafičkom uređenju pjesama (En face i Profili su centrirani, premda mislim da bi profile bilo efektnije slagati u lijevi i desni blok). Svježinu uspijeva pronaći u recikliranju filmskih motiva, ali, istodobno, i u komadićima dana koji načelno izmiču, a koje bilježi samo senzibilizirano oko. To odmjeravanje i hvatanje detalja posebno je zgodno zapisano u svojevrsnoj work in progress pjesmi Sat je naravno samo simbol. Mnogi vjeruju da se istinska poezija krije u zaustavljanju i bilježenju prolaznoga, neuhvatljivog, odsutnog. Tihana Jendričko dobrim svojim djelom opusa upravo u tome ustrajava.

Kruno Lokotar

VEŽI ME

Veži me, ljubavi

čime poželiš

Bijelim svilenim šalom

kako se njime

spretno poigravala Sharon

izazivajući neponovljivo svoje ljubavnike

Improviziranom užadi

mogu te moliti: veži me

poput Almodovarove junakinje

začuđeno zaplašene -

nije li zapravo željela uteći

vezanju zaljubljenog otmičara

Najodbjeglijom misli

pred lijeganje užurbano me omataš mračnim okom SMS-a

dodiruješ jagodicom svakog

ispisanog slova

slijedeći te

dlanom obuhvaćam oživjeli aparat

Otopljenim policijskim lisicama

mogu rastvoriti ciferšlus njihove spojnice

pokušajem neodgovarajućeg ključa

da me ne poželiš

kako kažeš

više nikada

Svejedno je čime

Veži me, ljubavi

EN FACE

Jasno je

Ne mogu se

skriti

približava se

uznemirujuće

Strujanje ledolomca.

Nametnuti žargon distance

odlazak

Postaje

recipročan privid.

Poplava Lavina

Potres Vihor

Požar Lava

ustrašujućeg čarobnog

tvog En facea

oko svjetiljke

roji se

Ponovljeni dan

mijenja prostor

kao

premještajuća slika

seli nas

sudionike

nevidljivog Dvojca.

PROFIL I

Razuvjeravam se

stvaran si

neokopnio Muškarac

ponuđenog

mjesta u naslonjaču.

Prebojavajući minijature

zamišljenih

mjesta pogrešaka

odvija se dodjela

role

predodređujućeg ljubavnika

pitaš odlučno

Zašto

dolazim u odsječcima

Možda nedovoljno

glasno

ne želim se otkloniti:

Straši te se

moj strah.

PROFIL II

Ne znam jesi li

nastavak

Ishitrenog

ponuđenog

obraza od jučer

Ponovljena osvrtanja ustuknulih

nepažljivo iscrtanih

gesti

nikako da oprostim neponovljene

prerušene nježnosti.

prerastaš jutros navučenu

Odjeću

nepospremljeni dnevni

boravak

otvorene

prozore i vrata.

ti se

međutim

odlazeći

osjećaš

sve manjim

MOJE PREMALENO TIJELO

Čitav si zaposjeo ono

određeno

Mjesto

koje nam tijelo ustupa da uselimo

Nekoga u

Ljubavi

veći si od tog prostora

znaš li koliko mi tijelo

treba

da prestanem

osjećati svaki počinjeni

pregib

učinjeni disaj potonuli

nemir

završeno useljenje

mirovanja.

BLISTAVI KOMADIĆ

Nakon otvaranja očiju,

vode u kupaonici (prvo WC-a, pa umivaonika),

svježeg voćnog jogurta i istih takvih, jutarnjih novina

Vrata, konačno vlastitog stana, koja i podmazana

škripe...

Najtvrđa stvar svakog sljedećeg

dana,

ovako složenog života,

osvajanje je pločnika.

Sjajna je stvar izgubiti se

usred ushučalih gradskih lica

čak i ako jedva razabireš

završetke svojih nogu među

tisućama drugih, napol zalijepljenih

na uzdišuće pore začepljenih ulica.

Svaki je znak da moraš

Biti živ,

to jesi, mislim.

Laktovi i leđa

opasno se mimoilaze i obrušavaju

u jureće, razdražljive, nadahnute,

istovjetne Druge.

Mislim da je sjajno

sretno sjajan osjećaj

pronaći komad tog

sinoć šmrkovima ispranog cementa

na koji ćeš, s ostalima

stotinama, tisućama,

milijunima, bezbrojnim

tim Ostalima,

spustiti svoj sljedeći korak.

VJE(T)ROVANJE

Moglo bi se reći i da me

ostavljaš

vremenu. promjeni. ili samo bez nadahnuća.

Moglo bi se reći

siguran si u odabir namjereno susretanje blistavo

prepuštanje

nezaobilazno vješt magnetski sretan

Da postojanje sumnje napetih jutarnjih lončića

kao najistinskiji dokaz neprovjerene

privrženosti

pročišćuje maštanja nenadanih predstava

- o svemu -

što u samoći mogu posjećivati

Poklanjaš mi ju misleći kako nju trebam

potpuno

sigurno uvjeren

da si baš ti: te

bezbrojne

nevidljive silnice koje me

Odaju

SAT JE NARAVNO SAMO SIMBOL

On nosi sjajni žuti sat.

Ispod majice nosi ga.

Ispod jakne sat.

Jači je dojam

Ako kažem lakiran i žut

Bilo bi pretjerano. Nije.

Kao da jest. Ispod nje.

Sjajan Lakiran Žut.

Postaju moja ljubav.

On i sat.

Neprilično je. Nije.

Na frajeru, sjajan lakiran žut

Blistav skrovit detalj.

Meni se nasmiješio

potom vratio.

Mene pomilovao. Sigurno paperjasto.

Zamislite.

Po najmekanijoj struni.

On nosi sjajni. Žuti sat.

IZNOVA

Možeš me uzeti pogledom,

Riječ je kojom začuđeno nevoljno

krijem

Opčinjenost kako si prestao napuštati moje tijelo

Čini se da svi vide kako izviruješ namjesto

smušenih novčanica u pokušaju plaćanja računa

Smiješiš se iz netaknutog obroka

Lagano prelaziš kažiprstom

nategnutim šavom bedra

Dahom zagrijavaš podnožje

spajanja pramena upletene kose

otvorenu unutrašnjost nadlaktice

Gledaš me iz tanašnog remenja očvrsnule sandale

sjajno sjajno

blistavo