Vatrena naranča

Vatrena naranča

U prepoznatljivu Freyevu kazališnom rukopisu i ovaj put prevladavaju snažna ritualna ekstatičnost, simbolizam, ekspresionizam i nadrealizam kojima taj kazališni mag uspijeva prikazati srž Lorkina dramskoga teksta

Riječki je HNK vrlo uspješno kročio u novu sezonu. Dan za danom izvedene su dvije premijere - Lorkini Krvavi svatovi u režiji Damira Zlatara Freya na velikoj sceni i Prokleti ne idu na Bali, novi tekst mlade dramatičarke Dore Delbianco u režiji mlade redateljice Marice Grgurinović, na novootvorenoj off-sceni kazališta.

Frey je Krvave svatove postavio prije nekoliko godina u Slovenskom stalnom gledališču u Trstu i predstava je postigla izniman uspjeh, no bez obzira što je u Rijeci došlo do svojevrsne reciklaže koja podrazumijeva istog redatelja koji na vrlo sličan način postavlja isti tekst, ponovno je nastala iznimna predstava koja oduševljava ne samo snažnim autorskim koreodramskim Freyevim iščitavanjem Lorke (potpisuje ne samo režiju nego i dramaturgiju, koreografiju, scenografiju i kostimografiju), već i energijom glumačkog ansambla koji je, iako mu je ovo prva suradnja s Freyom, pokazao vrlo visoke koreodramske izvedbene mogućnosti.

RITUALNA EKSTATIČNOST

U prepoznatljivu Freyevu kazališnom rukopisu i ovaj put prevladavaju snažna ritualna ekstatičnost, simbolizam, ekspresionizam i nadrealizam kojima taj kazališni mag uspijeva prikazati srž Lorkina dramskoga teksta, iz kojega posve izbacuje prvi čin, započevši in medias res samim činom vjenčanja. Posve je jasno da je u takvu tipu teatra nestalo psiholoških nijansiranja koja su prisutna u tekstu, napose onih koja se odnose na strastvenu ljubav Zaručnice i Leonarda, čija povijest u predstavi nije prikazana, no Freyu je cilj prikazati arhetipske situacije i motive za čije shvaćanje navedena psihologizacija nije potrebna. Osim toga, Freyevo iščitavanje Lorke nipošto nije proizvoljno lijepljenje vlastite poetike na dramsku klasiku, nego vrlo promišljeno zahvaćanje ne samo Krvavih svatova nego i cjelokupna Lorkina stvaralaštva i duha vremena koje ga je obilježilo. Stoga su ekspresionizam, nadrealizam i simbolizam predstave vrlo očito vezani uz Lorkine srodnike iz drugih umjetnosti - Dalíja i Buńuela, a naglašeni udio likovnosti i glazbe u predstavi posve je u skladu s Lorkinim književnim stvaralaštvom, koje je također uvelike određeno slikarskim i muzičkim vrijednostima. Harmonizirani napjevi kao jedino tekstualno tkivo predstave također proizlaze iz Lorkine dramske poetike, u kojoj su često zastupljeni. Valja istaknuti iskonski snažnu glazbu Freyeva čestog suradnika Hrvoja Crnića Boxera, koji ovaj put etnoelemente vješto spaja sa suvremenim beatom.

OD CVIJETA DO PLODA

Središnji je simbol predstave naranča, učestali Lorkin motiv. Već u tekstu od narančinih se cvjetova plete vjenčić za Zaručnicu, a Frey preuzima taj motiv i razgrađuje ga do središnjega simbola predstave - naranče kao ploda koji zrije, ploda boje vatre koji će, poput kiše vatrometa, kulminirati pri kraju predstave kad gomila naranči pada na pozornicu. Naranča kao simbol ne samo sazrele plodnosti Zaručnice nego i kao znak neumoljive prolaznosti i mitskoga kružnog tijeka vremena. Uz naranču, važni su simboli predstave i zrcalo, kruh, nož, ogrlica, bijela i crna boja, ali i jedan dramski lik u kojem se spajaju dva lika iz Lorkina teksta Luna/Smrt.

Sjajno uporabljena vizualna citatnost dodatno upotpunjava strukturu predstave - prizor biciklista s vjenčićima na glavama i dugim bijelim velovima, kao i poluotopljeni satovi očito su preuzeti, gotovo doslovno precrtani, s Dalíjevih slika. Znakovito je nazvana slika sa satovima - Upornost pamćenja, što vrlo izravno priziva Leonardovu rečenicu iz teksta Ti misliš da vrijeme liječi i da zidovi kriju?, rečenicu koja bi se mogla uporabiti kao jedan od temeljnih motiva teksta i predstave, a koja se odnosi i na njezin posljednji prizor. Zidovi kuća, tijekom predstave rastavljeni, izokrenuti, razdrmani, kao i prividan sklad strukture svijeta, ponovno se slažu i među četiri zida zatvaraju ne samo Zaručnicu nego i iznevjerenu Leonardovu ženu, a Majka ubijenoga Zaručnika ostaje sjediti pred kućom. Sama sa svojim pamćenjem.

RASTVARANJE PROSTORA DUHA

Zadivljuje je koliko su se riječki glumci, nenavikli na takav tip teatra, uspjeli u potpunosti predati koreodramskom stilu glume, koji zahtijeva iznimnu preciznost i koncentraciju, te ostvariti iznimno snažne i ujednačene kreacije što plijene pozornost već samom pojavnošću, ne samo kostimom nego i izrazom lica i kretnjama. Lorkine su riječ i psihologija ustupile mjesto fiziološkoj glumi, koja ponekad prodire izravnije i intuitivnije do publike. Razarajuću strast, izdaju, ponos i patnju dočarali su protagonisti ljubavnoga trokuta Leonora Surian, markantni Alen Liverić i Luka Peroš. Edita Karađole ponovno je zabljesnula u ulozi Majke, koju gradi iznimno minucioznom mimikom i gestom. Dok su mlađi protagonisti otvoreniji u ekspresionističkoj gesti, ona dominira snagom unutrašnjih previranja, koja su upravo zbog prigušenosti vanjskoga izraza toliko žestoka i ganutljiva. Od ostalih su se glumaca istaknuli Predrag Sikimić (Čovjek koji plače), Adnan Palangić (Otac), Andreja Blagojević (Leonardova žena) i Olivera Baljak (Tašta), a pozornicu je osvojila i prelijepa, ledenohladna Sabina Salamon u ulozi Lune/Smrti (valjalo bi samo poraditi na usklađivanju otvaranja usta sa snimljenim napjevima). U predstavi sudjeluju i Ana Kvrgić, Biljana Torić, Alex Đaković, kao i članovi Baleta. Oblikovanje svjetla potpisuje Raffaele Cavarra.

Iako u cjelini zaista iznimna, predstava ima slabost povremena opadanja tempa, napose u važnom prizoru dvoboja Leonarda i Zaručnika, izvedenu u atraktivnu slow-motionu, koji ipak predugo traje i gubi na snazi. No, bez obzira na poneki prigovor, Rijeka je dobila iznimnu predstavu koja uspijeva ono što danas kazalište vrlo rijetko čini djelovati intuitivno na gledatelja i potresti njegovu unutrašnjost; rastvoriti u njemu iskonske, iracionalne, tajnovite i prečesto zanemarene prostore duha.

Tajana Gašparović