U tonu lakog feljtona

U tonu lakog feljtona

Poslije drame Mira Gavrana Kako ubiti predsjednika evo na pozornici Teatra ITD predstave koja bi mogla nositi naslov Kako ubiti Ivonu, jer njezina antijunakinja, koliko god da je velika šutljivica, koja nema ni pojma o politici i beskrajno je daleko od svakoga predsjednikovanja, toliko iritira, štoviše ugrožava okolinu, da je ova, htjela to ili ne htjela, jednostavno mora, kako bi to lijepo rekao Ivan Kušan - »ukinuti iz života«.

»Hej, hej, ti tone moj lakog feljtona« - mogao bi na to uskliknuti njezin autor. Zapravo je vrlo čudno što Witold Gombrowicz (1904 - 1969), koji je u Hrvatskoj imao tako vrsna pobornika u polonistu i prevoditelju romana Ferdydurke Zdravku Maliću, što nam je ostavio i sjajan prijevod Kneginjice od Burgunda - sve do ovih dana u Zagrebu nije bio na redovitim kazališnim repertoarima. Sa samo tri djela namijenjena pozornici, Ivonom, kneginjicom od Burgunda, koju smo potkraj osamdesetih u režiji Vene Taufera mogli gledati u Splitu, a prije toga i u režiji Dušana Jovanovića na gostovanju Slovenskoga narodnoga gledališča iz Celja u Zagrebu, Svadbu, u nas uglavnom viđenu na studentskim gostovanjima, i naposljetku Operetu praizvedenu tek nakon piščeve smrti, u Italiji, u režiji Antonija Calende, te vrlo zapaženu na kazališnom Biennalu u Veneciji, Gombowicz se uvrstio u vrhove europske drame. Dugo čekanje na izlazak na pozornicu prati ga od sama početka i nimalo ne škodi njegovu kazališnom djelu, čak ni u nas, gdje je kašnjenje poprilično. Živeći u Argentini, gdje se kao poljski aristokrat i poznat pisac, nakon što je kod kuće već tiskao roman Ferdydurke (ta riječ ne znači ništa osim naslova knjige) i napisao toj prozi na stanovit način srodan kazališni tekst Ivona, kneginjica od Burgunda, slučajno našao na putovanju uoči Drugoga svjetskoga rata, pa se nije htio vratiti prvo zbog fašizma, a zatim zbog komunizma, te su ga u domovini objavljivali tek nakon destaljinizacije, vratio se napokon u Europu 1963, nastanio prvo u Zapadnom Berlinu, zatim u Francuskoj, u St. Paulu de Vence, gdje je i umro.

U europskim kazališnim krugovima dočekan je kao otkriće, proglašen pretečom kazališta apsurda, a njegovi žanrovski neodredivi kazališni komadi dobivali su različite odrednice: komedije, farse, nadrealističke žaloigre, kazališta metafore. U doba njegova povratka mnogima se činilo zanimljivim postavljati pitanje kako je mogao biti tako dobro upućen u suvremena kazališna događanja, pa i u tada još novo kazalište apsurda, a Gombrowicz, koji je uvijek tvrdio da gotovo ništa ne zna o Ionescu i Beckettu, odgovorio bi kratko: Čitam Shakespearea.

Crta parodiranja Shakespearea, od Hamleta na početku predstave do Macbetha prije završnice, uočljiva je i u režiji Jasmina Novljakovića u Teatru ITD. Dok je u spomenutim prethodno viđenim predstavama Gombrowiczova teatra prevladavala talijanska težnja visokom esteticizmu teatralizacije, Novljakoviću su bliži poljski uzori koji uzvišenost detroniziraju na manje uzvišen način, bliži prividnoj nepretencioznosti nekoć izvrsnih studentskih kazališta. U odličnoj podjeli uloga - a najuspjeliji mu je pogodak izbor Dražena Šivaka za ulogu prijestolonasljednika Filipa, koju glumac ostvaruje istodobno s nehinjenim dostojanstvom autentična kraljevića i iskrenom infantilizacijom svojstvenom Gombrowiczevu višestruko podrugljivu odnosu prema temi odrastanja, poznatom iz romana Ferdydurke - režija bajkovitu predstavu usmjeruje prema koliko nadrealnoj, toliko prepoznatljivoj zatvorenosti u sveobuhvatnu uzajamnu ovisnost likova i totalitarizam iz kojega nema izlaza. Ivona koja se ne uklapa - na dvor su je dovele dvije od pete do glave u crno uvijene tete koje kao da dolaze iz nekoga trećega svijeta - te u moćnoj interpretaciji Darije Lorenci svojom prividnom pasivnošću i tvrdoglavom šutnjom, kojoj motiv nije drskost ni prkos, nego potpuna nesposobnost za usvajanje dvorskih rituala laži, izaziva sveopći nemir. Što iz obijesti, što zato da bi iskušao vlastite sposobnosti dresiranja, Knez se njome zaruči. Dok kralja i kraljicu plaši skandal, njega to samo zabavlja, ali ga uhvati panika kada se pojavi ljubav, pa bježi natrag u zagrljaj dvora, gdje svatko vidi drugu opasnost u Ivoni. Kralja (Milivoj Beader) ona podsjeća na smrt mlade djevojke koju je nekoć skrivio, kraljicu dovodi do otkrića da je njezino stihotvorstvo obično smeće, a na koncu se spasonosno rješenje nalazi u savršenu zločinu - svečanom serviranju ribe s mnogo kosti, od koje će Ivona, nevješta ponašanju za stolom, pasti zadavljena. »Svi ćemo mi umrijeti«, zaključuje kraljica (Nina Violić) veličanstveno kao da je htjela reći »nije to ništa«. Dvor ide dalje.

Uz već spomenute jedinstven ansambl čine još Mladen Vulić kao virtuozan Kancelar, Nataša Dangubić (s kojom će se smjenjivati Daria Knez) kao ljupko blazirana dvorska dama i udavača, te Tvrtko Jurić, Petra Dugandžić, Ivana Krizmamić, Nikša Marinović i Jerko Marčić u epizodnim ulogama, koje su zaslužile više redateljeve pozornosti. Scenografija Miljenka Sekulića i svjetlosni efekti Aleksandra Mondecara došli bi još više do izražaja na većoj pozornici. Nenametljive i funkcionalne kostime iz doba nastanka drame, a u znaku mode koja se uvijek iznova vraća, potpisuju Sanja Jakupec, Vesna Karuza i Senija Radić.

Marija Grgičević