Trajanje u anonimnosti

Trajanje u anonimnosti

I usprkos Škrabalovom pregledu povijesti, usprkos i nekim ranijim istraživačima, pa Majcenovoj monografiji, prokletstvom nekakve — nikad objašnjene, inercije, Škola nikada ne doživi svoju pravu promociju, satisfakciju, rehabilitaciju

Ne može se reći da se u nas ne uvažava uloga i značaj Škole narodnog zdravlja u povijesti hrvatskoga filma. Teško da ćete u našoj filmskoj publicistici naći ikoga tko će filmovima Fotofilmskog laboratorija Škole negirati doprinos razvoju hrvatskog filma; naročito ne onima od kraja dvadesetih godina prošloga stoljeća do početka Drugoga svjetskog rata. Pisanje o Školi uvijek je praćeno hvalama, često se spominje i kako je utjecaj Škole mogao i trebao biti veći, a kao zakašnjeli dokaz o tome i uopće, o dosegnutim onodobnim vrijednostima, redovito se ističe Grand prix filmu Jedan dan u turopoljskoj zadruzi na međunarodnom festivalu etnografskog filma 1960. u Firenci. Kao kuriozitet navodi se da je priznanje stiglo gotovo trideset godina od nastanka filma.

Ipak, usprkos svemu tome, ako se makar i sporadično i posve esejistički neobvezatno bavite poviješću hrvatskog filma, nekako se ne možete oteti dojmu da je Škola — marginalizirana. Svi ti komplimenti prenose se iz teksta u tekst nekako kurtoazno, usputice, u dva-tri ili pet-šest redaka, u najboljem slučaju — stranica. Novih tekstova jedva da i ima, a i tada rijetko da ih prate iznovice gledanja, svježi dojmovi i analize.

FUTUR U PERFEKT

U povijesti hrvatske kinematografije Ive Škrabala Između publike i države (1984) filmovima Škole narodnog zdravlja posvećeno je gotovo cijelo poglavlje — desetak stranica. Naslov poglavlja Naša nepoznata filmska industrija — citat dijela jednog od rijetkih članaka u novinstvu između dva svjetska rata o filmskoj djelatnosti Škole narodnog zdravlja, zapravo je tužno proročanski: ta nepoznata filmska industrija ostala je do dana današnjega nepoznata. Ne vjerujem da se nešto bitno promijenilo ni nakon što je 1995. objavljena izvrsno ocijenjena a i doista odlična monografija Vjekoslava Majcena Filmska djelatnost Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar (1926-1960). Filmovi Škole nisu dobili status nepobitne povijesno-vrjednosne činjenice kao što je to dobio, recimo, cjelovečernji igrani prvijenac Oktavijana Miletića Lisinski. Uostalom, u drugom, proširenom i dobrano nadopisanom izdanju povijesti (sada pregleda povijesti) hrvatske kinematografije Ive Škrabala 101 godina filma u Hrvatskoj (1998, dakle petnaestak godina kasnije) poglavlje o našoj nepoznatoj filmskoj industriji naraslo je za čak pet-Šest redaka. Jedan se, naime, nadajući futur pretvorio u perfekt. »...pa će se s vremenom valjda ukazati prava i konkretna potreba da se sav sačuvani materijal Škole narodnog zdravlja sustavno prouči ne samo s aspekta povijesti filma.« (Između publike i države). Na svu sreću, »...Stoga je dragocjen pothvat filmskog povjesničara mr. Vjekoslava Majcena koji je uložio veliki trud da sav sačuvani materijal Škole narodnog zdravlja sustavno prouči, ne samo s aspekta povijesti filma, o čemu je 1995. objavio znalačku i nezaobilaznu knjigu.« (101 godina filma u Hrvatskoj).

REMEK-DJELA ŠKOLE

I Škrabalo i Majcen povjesničari su. Trude se, sukladno svom interesu i respektabilnoj zadaći, ne sugerirati, ne donositi — naročito ne krajnje i definitivne, estetičke prosudbe i ocjene. Zašto se, međutim, naša ostala filmska misao libi reći i pohvaliti da među djelima Škole narodnog zdravlja ima i pravih pravcatih remek-djela dokumentarnog filma? Kao da se od puste i skrušene skromnosti sramimo priznati da europski i svjetski relevantne dokumentariste imamo već davnih tridesetih godina dvadesetog stoljeća — stoljeća koje je bitno obilježio upravo film. Zašto je tome tako?

Dio razloga svakako treba tražiti i u našoj već poslovičnoj nestrpljivosti, da ne kažem iskompleksiranoj megalomaniji: valja što prije doseći svjetsku razinu produkcije, valja što prije postati »jugoslavenski Hollywood«, čime se diči jedno naše poduzeće iz 1925. godine (gle slučajnosti) — Jadran film, koje je, međutim, ubrzo propalo. Valja nam se što prije uhvatiti ukoštac s velefilmovima, s igranim spektaklima na velike teme, sa slavnim filmskim zvjezdama i skandalima; kud ćeš u svijet s tim malim, pa još zdravstveno-prosvjetnim filmovima! I poukama tipa: peri ruke prije jela!

»Što nas samo sramotite?«, prisjećam se sada našeg konobara-gastarbajtera u Njemačkoj u Oberhausenu, kada je jednom hrvatskom društvancetu u lokalu gdje je radio, nakon projekcije mog dokumentarca Pletenice na tamošnjem festivalu objašnjavao: »Žena ore s drvenim ralom? Pa zar vam ne pade na pamet da bi bolje bilo skucat štogod para pa kupit ženi kakav traktorčić, a ne ’vako putovat po svijetu i prikazivat našu sramotu!« Priznajem da su mi se tada konobarevi argumenti činili dosta uvjerljivima.

UVJERLJIVOST I VJERODOSTOJNOST

No ne priznajem da vrijednosti naše filmske baštine treba marginalizirati, ma kako ona ponekad tek skromno svjedočila o niskoj civilizacijskoj razini življenja na ovim prostorima. Ako ništa drugo, a ono ta svjedočanstva imaju svoju etnografsko-etnološku vrijednost, a znamo li da je u estetičkoj pretpostavci svake filmske pustolovine upravo zazivanje i težnja k uvjerljivosti i vjerodostojnosti i filmskog prizora i trenutka, eto nas već na pragu priznanja: pa nije to baš mala stvar ozbiljno svjedočiti o svome vremenu.

No dok ovakva jedna jednostavna a temeljna misao stigne u nas iz pete do europske i svjetske glave, protutnjaše mnogi vlakovi na koje se, na žalost, ne ukrcasmo. Do Drugoga svjetskog rata mrčilo se — ne samo perom, o svakoj našoj megalomanskoj produkcijskoj nebulozi stranica i stranica, a istodobno, o najvrednijem segmentu hrvatskog filmskog stvaralaštva, o filmovima Škole narodnog zdravlja — muk. Prema podacima iz još jedne vrijedne knjige Vjekoslava Majcena — Hrvatski filmski tisak do 1945. godine, svega tri filma Škole narodnog zdravlja (od preko stotinu i trideset snimljenih, raznih dužina) spominjana su (viješću, recenzijom) u ne baš malobrojnom filmskom i inom tisku. Riječ je, da paradoks bude potpun, o igranim filmovima Škole, o Ivakićevim Grešnicama (1930) i Birtiji (1929) te o filmu Mladena Širole Zapušteno dijete (1930). U produkciji Škole narodnog zdravlja igrani su filmovi, naime, bili znatno manje zastupljeni od dokumentarnih. Štoviše, u većini igranofilmskih uradaka labavi dramaturški okvir tek je davao povod dokumentarističkom procedeu filma; bio je, spretna ili češće manje spretna izlika da se dokumentaristički progovori, da se svjedoči i bilježi stvarnost.

OTEŽAVAJUĆE POVIJESNE OKOLNOSTI

Ni povijesne okolnosti nisu išle na ruku filmovima i autorima Škole narodnog zdravlja. U prvoj Jugoslaviji filmska je misao tek u povoju, film pak uglavnom društveno mizerno ili groteskno-senzacionalistički tretiran, pa čak iz današnje perspektive neshvatljivo visoka gledanost ne pomaže filmovima Škole da postanu društveno priznat fenomen. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj — također prešućivanje. Tadašnjem režimu vjerojatno je bilo stalo isticati kako je upravo on omogućio sustavno bavljenje filmom u nas. Osim toga, neki od prvaka Škole nisu se priklonili ni novoj proizvodnji ni novoj državi. U onodobnim okolnostima možda se za neke može pretpostaviti i da su bili, barem u jednom periodu svog djelovanja, projugoslavenski raspoloženi i orijentirani. Vrlo je teško pretpostaviti da inače vrlo upućeni Mirko Cerovac nikada nije bio u prilici vidjeti bilo koji film Škole narodnog zdracvlja, dapače da nikada nije ni čuo za filmove Škole narodnog zdravlja. U njegovoj knjizi Slikopis (film) (1943) postoje poglavlja Prosvjetni slikopis, Dokumentarni i reportažni slikopis, Školski slikopis i ne može se reći da ta poglavlja nisu pregledna i informativna. No o filmovima Škole narodnog zdravlja kao ni o samoj školi — ni jedne riječi.

U novoj, Titovoj Jugoslaviji — zna se — povijest je počinjala 1945. godine, pa je pozivanje na vrijednosti nastale u nenarodnim režimima bilo sasvim deplasirano, da ne kažem opasno. Kada je pak stega najprije malo pa onda i znatnije popustila, pa se o pokretu socijalne medicine, o osnivačima Škole i njenoj ukupnoj djelatnosti već uvelike govorilo i pisalo, vjerojatno najmarkantniji dio rada Škole — djelatnost i filmovi njenog Fotofilmskog laboratorija, ostade ipak u sjeni. I usprkos Škrabalovom pregledu povijesti, usprkos i nekim ranijim istraživačima, pa Majcenovoj monografiji i pozivanju na Majcena, prokletstvom nekakve — nikad objašnjive, inercije, Škola nikada ne doživi svoju pravu ni promociju, ni satisfakciju ni rehabilitaciju. Traje u anonimnosti.

U Filmskom leksikonu Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža (2003) uzalud ćete tražiti pod Š Školu narodnog zdravlja. Nećete naći niti jedan film kao zasebnu jedinicu. Nema ni jednog režisera Škole. Tu je tek Aleksandar Gerasimov, veliki snimatelj i autor, a i on dobrim dijelom stoga što je bio i inovator, možda iz nužde konstruktor filmske tehnike.

(nastavlja se)Zoran Tadić