Tmurno i dubiozno

»15 dana«, ilustrirani časopis za umjetnost i kulturu, br. 3, godište XLVII (2004), CEKAO, Zagreb

Drugi broj ilustrirana časopisa za umjetnost i kulturu »15 dana« koji je pripremilo novo, pomlađeno uredništvo (Tomislav Brlek i Bruno Kragić) ponudilo je drastično drugačiji pristup književno-likovnim temama. Prijašnji legendarni glavni urednik Slavko Kovač sada je u savjetu časopisa koji osim njega, podsjetimo, čine Nikola Batušić, Josip Biffel, Ružica Kovačević, Pavao Pavličić i Stipe Pojatina. Format je časopisa ostao isti (32x24 cm), i to je u ovom broju zapravo jedina spona s ranijom uređivačkom koncepcijom.

PRINC BEDA

Posvetiti gotovo čitav broj kanadskom pjesniku, romanopiscu i kantautoru Leonardu Cohenu (1934) odmah otkriva kako adolescentske strasti još nisu prevladane. Mislim, znamo koji uzrast brije na Cohena i kada je naša generacija gutala takav depresivni i pesimistički svjetonazor i senzibilitet! U gimnaziji. Još da je jedan tekst posvećen Cohenu, ali cijeli broj... Zar u petnaestak godina još nije prošla pubertetska fascinacija tim kantautorom? Bilo bi bolje da je novo uredništvo učinilo temat posvećen vojsci depresivaca s područja glazbe i književnosti, te upakiralo časopis u plastiku i kao dodatak časopisu zaista priložilo žilete. Dovedite stvar do kraja. Cohenovi su rani albumi, naime, opisivani kao glazba za rezat žile. Idolopoklonska je kritika Cohena nazivala prodavačem očaja, ovjenčanim pjesnikom pesimizma i princom beda. Čovjek se cijeli život bavi zen-budizmom i dalje je u bedu, još se traži. Nisam uopće začuđena. Ali, zašto i mlađa hrvatska intelektualna scena smatra da jedino predstavljanjem pojedinaca koji nam prodaju intelektualno-filozofsko-pseudoreligijski mumbo-jumbo budi u nama simpatiju i odobravanje? Znači, ako si tobože depresivac i pesimist, time si uvjerljiviji, i tvoj rad ima veću težinu?! Inzistiranje na plasiranju profila osoba koje se cijeloga života traže, podloga je za ozbiljnu znanstvenu interdisciplinarnu studiju. Veliko je pitanje koliko je Cohen zaista u bedu, a u kojoj je mjeri to stvar pomno osmišljene furke i umjetničkog pristupa. Cohen je klikeraš; u očima mu se vidi da prodaje proizvod. Davati prostor ljudima koji još nisu prevladali pubertetske sanje, a i podržavaju takav turobni pogled na svijet, nije signal za intelektualno-umjetničku ozbiljnost i zrelost. Ili, ako želite da stvar zaoštrim do kraja, to je stanje duha koje, svjesno ili nesvjesno, dolazi od one druge strane, odozdo. It’ s actually pathetic.

Zatim, gdje su prave, ozbiljne ilustracije? Osim fotografija i karikatura Leonarda Cohena i turobne fotografije u boji detalja crkve u Montrealu na ovitku s jedne strane, i fotografije u boji Cohenove radne sobe na Hydri unutrašnje su stranice ispunjene gustim tekstom, tonama bilješki (jedan prilog nudi 11 stranica bez ilustracije s 67 fusnota!), a jedina boja koja se u unutrašnjosti provlači jest narančasta. (poput »Zareza« i »Gordogana«).

METASTAZIRANJE TEKSTOVNOGA TKIVA

Kada sam pred više od dvije godine u »Vijencu« pisala kritički intoniranu recenziju jednog broja »15 dana«, nisam mogla pretpostaviti kako ću jednoga dana žaliti za bivšim urednikom i njegovom uređivačkom koncepcijom. Predivna melankolija i tihi žal za nekim prošlim, autentičnijim vremenima Umjetnosti koji je strujao sa stranica »15 dana«, danas osjećam kao veliku vrijednost. Nije to činilo ovaj časopis neprilagođenim današnjem vremenu. Slavko Kovač očito je znao pogoditi onu mjeru Duha gdje se ljepota, umjetnost i prošlost sastaju u idealnoj točki. »15 dana« donedavno je bio časopis iz kojeg su o umjetnosti i književnosti s divljenjem mogle učiti mlade generacije, a sjetno se nekih stvari prisjećale starije generacije umjetnika i intelektualaca. Nedostaju mi one velike, previše povećane, mutne crno-bijele fotografije. Sada je gusto tekstualno tkivo metastaziralo na račun ilustracija.

No, što je bilo, bilo je. Možda je prerano davati takve zaključke, ali vidjet ćemo u idućim brojevima je li donedavni glavni urednik izabrao dostojne nasljednike.

Iva Körbler