Tko su heroji?

Tko su heroji?

U meču superteške kategorije Clayton Campbell je i sudac, ne metaforički, nego pravi sportski sudac, zabilježen fotografskim aparatom na svojim fotografijama. Ni Želimir Koščević, koji je postavio izložbu, nije znao objasniti kako je Campbell dospio na taj meč u ulozi suca, ali simbolika je jasna

U Galeriji Lang u Samoboru fotografije 68 poprsja talijanskih heroja i jedne heroine s rimskoga trga Garibaldi stoje pored fotografija svjetskoga boksačkog meča superteške kategorije. Oba ciklusa fotografija američkoga fotografa Claytona Campbella izazvat će vjerojatno isto pitanje: »Tko su heroji?«. Jer oni su izmijenjeni. Uobičajeno sivkasta monumentalna poprsja sada su digitalnim retušom pretvorena u šarene sličice, koje kao da su iz paketića guma za žvakanje ili dio nekoga velikog zafrkantskog grafita. Tračak humora bila je i namjera Claytona Campbella. »Velika je ljudska potreba da zapamti tragične događaje rata. Želio sam unijeti humor da ne ispadne sve morbidno, a to pomaže, nakon što su se uspomene pretvorile doslovce u kamen i zauzele drukčije značenje od originalnog, da se prisjetimo da su iza njih bili stvarni ljudi, sa ljudskim brigama, željama, potrebama i snovima, istima kao što imamo i mi«, objašnjava Clayton Campbell na uvodnom panou.

TEK SPOMENICI U PARKU

Drugo je potpitanje čije nastajanje potpomaže godina u naslovu ciklusa 68 heroja i jedna heroina 2004 što ti heroji znače danas. Zapravo ne znače ništa, samo su spomenici u parku, sve dok im Clayton Campbell svojom živahno šarenom fotografijom ne povrati ljudskost. To postiže svojevrsnom vizulanom hiperbolom, ne pretvarajući spomenik u čovjeka, nego uz blagi šareni humor - u lik iz crtića, koji je zahvaljujući dinamici animacije uvijek više živ nego čovjek. Na taj način podsjeća nas na njihovu ljudskost, koja nije bila prepoznata ni u doba njihova herojevanja, jer heroje je oduvijek i uvijek nemoguće vidjeti oslobođene njihove funkcije - samo kao ljude.

Na drugom zidu heroji su ringa i medija, svjetskoga sportskog biznisa, također retuširani u jakim bojama i pod posebnim osvjetljenjem. Tu seriju Clayton Campbell prvobitno je pripremio za izložbu u Sjevernoj Irskoj, na zamolbu da se tematski osvrne na tamošnje nerede. Campbell je uzeo metaforu boksa kao način gledanja, kako kaže, na »čovjeka, agresiju i meditaciju«. Agresija se u očišćenom, izvornom, obliku očituje u izravnu kontaktu, čovjek na čovjeka, onako kako su izgledali i prvobitni ratovi, kao herojske borbe u ringu, dvoboj Ahila i Hektora. U Campbellovoj metafori i našoj sadašnjosti pretvorene su u show velikoga profesionalnog sportskog biznisa. Nekadašnji ratovi u blažoj stiliziranoj formi imaju oblik predstave, kao što i današnji junaci imaju druge metode, ali obrazac je djelovanja isti, kao što je i srž agresije uvijek ista. Heroji su obični ljudi, kao što su i ljudi koji ih trebaju obični ljudi, a pitanja zašto ljudi žele biti heroji i zašto ljudi trebaju heroje, Campbell otvara naznakom apsurda boja svojih digitalnih fotografija, traženjem ljudskosti i drugog spektra gledanja.

CAMPBELL KAO SUDAC

U meču superteške kategorije Clayton Campbell je i sudac, ne metaforički, nego pravi sportski sudac, zabilježen fotografskim aparatom na svojim fotografijama. Ni Želimir Koščević, koji je postavio izložbu, nije znao objasniti kako je Campbell dospio na taj meč u ulozi suca, ali simbolika je jasna. Nameće značenje Campbellova sudjelovanja u kritičnim problemima društva i vremena. On sudjeluje i sudi, najbliže što je moguće, u sredini ringa, kao što bi sudjelovao i sudio iza fotoaparata. Ili kao što bi neizbježno sudio i samo kao promatrač. Ali na neki način, sudeći, on i sam pridonosi cijelom agresivnom spektaklu, sudjeluje u njemu na način da je njegov neodvojivi dio. Nošen je zbivanjima, dio je velikoga showa u kojem se našao u ulozi sportskog suca, samo igrajući dodijeljenu mu ulogu.

Time što je Campbell kao fotograf, promatrač iza fotoaparata, ujedno i sudac, koji suđenjem ipak pridonosi i cijelom procesu sukoba, on neizravno postavlja i pitanje mogućnosti sudjelovanja nas ostalih promatrača - ili zapravo neizbježnost sudjelovanja u masovnoj civilizaciji i društveno-političkim događajima koji se uvijek čine nekako iznad nas.

Jer u zbiljskom životu, koji nije stvarniji od umjetničkog, Campbell jest aktivist, kao što je aktivist i u svojoj umjetnosti. Zajedno sa cijelom svojom obitelji radi za predizbornu kampanju Johna Kerryija, kako bi promijenio smjer, kako kaže, politike vlade Sjedinjenih Država. Na umjetničkom planu Campbell je jedan od direktora Umjetničkog centra 18. ulica u Santa Moniki u Kaliforniji, a ovom izložbom započinje program suradnje i razmjene s tim centrom, u okrivu koje će sljedeće godine Darko Fritz na nekoliko mjeseci otići u Santa Moniku.

Još je jedan kuriozitet izložbe način na koji se umjetnik ispričava što osobno nije došao u Samobor: »Nismo bili u mogućnosti pribaviti novac za moj put, jer iako su Sjedinjene Države bogata zemlja, ne pomažu umjetnost i kulturu na bilo koji način, kad je riječ o umjetnicima poput mene. To su tužne riječi, iz kojih su vidljivi sadašnji prioriteti vlade SAD.« Očigledno oblici ljudskog djelovanja, u različitim vremenima i prostorima, ostaju slični.

Dina Ivan