Tamno i opako

Tamno i opako

»Poticajna mješavina Velvet Undergrounda i neobičnoga blues folka mogla bi ih dovesti do većih dvorana. Pratite ovo ime«, zaključio je nedavno osvrt na Archie Bronson Outfit novinar BBC-a. Je li bio u pravu u procjeni jednog od trenutno najspominjanijih novih imena engleske scene, mogli su prosuditi posjetitelji KSET-a.

Britanska etiketa Domino, koja je ove godine u prvi plan izbacila ime skupine Franz Ferdinand, da bi zadržala uspješni ritam, na tržište je plasirala i novo otkriće. Archie Bronson Outfit, trojka iz južnoga Londona, koja pod oznakom blues-folk-garage-punk nastoji iznenaditi publiku usmjerenjem koje bi malotko očekivao s britanskoga tla, sudeći prema povoljnim kritikama prvog albuma, očito uspijeva zainteresirati.

Koncertu smo prišli primajući s oprezom najave široko postavljena hibrida kojemu se, uz VU, kao odrednice spominju i Sonic Youth, P. J. Harvey, Neil Young, ali i Palace Brothers, pa čak i Fairport Convention. Ono što se od početka nametnulo bila je potvrda da je zaista riječ o, kako je dio kritike već napisao, »tamnom i opakom« zvuku. Glasnoća, kanonada polurazumljivih, gotovo mumljajućih riječi uz opako žestoke gitarske fraze, bile su glavno obilježje nastupa, modus koji je publika entuzijastično primila. Nedvojbeno je da je sastav dobro uvježban i da posjeduje poznatu čvrstoću koju može donijeti samo uski trokut gitara-bas-bubnjevi.

ZAGLUŠUJUĆA GUSTOĆA GITARA

Zaglušujuća gustoća gitara odmah je dala do znanja da, barem u živom nastupu, ovdje nije riječ ni o kakvoj tradicionalnoj blues/folk formuli. Bujajući zvuk uz žestoki blues-riff u skladbi Kangaroo Heart ili meljući, sporogoreći blues gitare u Islands, uputili su da je riječ o potpuno organskom zvuku. čisti tvrdi blues skladbe Black Drum očito je posezanje u rane sedamdesete, dok je Devils Move bio na tragu Led Zeppelina i Doorsa. S druge strane, sporije skladbe bremenita tempa povremeno su podsjetile na žešća izdanja Neila Younga, a gotovo opsesivno bubnjanje, gitarske fraze i teško brujanje basa na ono što rade Queens Of The Stone Age. Uz tako ekstrovertiran zvuk posve je neobično djelovala suzdržljivost vokala, no to je, možda, još jedna karta na koju igra ABO. Poznato je, naime, da rock’n’roll obožava paradokse.

Da nije riječ tek o žestoko odsviranim repetitivnim blues frazama, potvrdila je i činjenica da se tempo češće mijenjao i nudio dovoljno kontrasta te da je sve bilo odsvirano s itekako vješto doziranom žestinom. Sastav je s lakoćom tjerao na kretanje, jer su melodije i ritam gotovo svih skladbi isijavale zaraznom preciznošću koju se nije moglo ignorirati.

Je li riječ o još jednom, možda malo neobičnijem, izdanju već otrcane formule blues-punk zvuka s retro-elementima ili, zaista, o nečem novom i zanimljivom? Na temelju ovoga nastupa - teško je zaključiti. U svakom slučaju, radi se o sastavu s dovoljno kaotične energije i artikuliranosti izraza koji se ne bi smio podcijeniti na prvu loptu.

Velimir Cindrić